Ellen Arden (Irene Dunne) vraća se kući sedam godina poslije nesreće na moru. Djeca je ne prepoznaju, a suprug Nick (Cary Grant) se ponovno oženio i sprema se za medeni mjesec s drugom ženom. Njegove planove osujetio je Ellenin povratak. Dok Nick pokušava iznaći način kako da novost priopći Bianci, novoj ženi, ona je sve više frustrirana čudnim ponašanjem svog supruga, posebno odbijanjem konzumacije braka, zbog čega poziva u pomoć psihijatra, dr. Kohlmara. Muž između dvije žene i psihijatra – očekuje se uragan Screwball.
Moja najdraža supruga podsjeća na Strašnu istinu, jedan od vrhova screwballa, film kojim smo otvorili drugi ciklus Kina emancipacije: opet set postavlja Leo McCarey, opet su tu čarobna Irene Dunne i Cary Grant, uigran par koji s lakoćom i oduševljenjem improvizira na licu mjesta, opet se njihovo nadmudrivanje postupno ubrzava i u furioznom finalu dovodi do ponovnog vjenčana. Film je režirao Garson Kanin, ipak uspješniji kao scenarist, budući da je McCarey morao odustati od režije nakon teške automobilske nesreće.
Specifičnost i određeni višak ovog filma u odnosu na ostale iz žanrovskog korpusa je narativna potka. U pitanju je varijacija na temu “Enoch Arden”, opće mjesto koje ime duguje Tennysonovoj pjesmi u prozi: zaplet je uvijek vezan za povratak muža koji je smatran mrtvim i probleme koje on stvara preudanoj ženi. Hollywood je često znao posezati za ovom temom te ju je obrađivao u melodramatskom ključu: Čovjek od jučer (1930), Sutra je zauvijek (1946) i Poželi mene (1947), redom se bave emocionalnim napetostima koje takva situacija nosi sa sobom. Moja najdraža supruga pionir je drugačijeg i opuštenijeg pristupa: osim što izvrće rodne uloge pa je muškarac onaj koji se mora nositi s neočekivanim povratkom žene, ova komedija omogućuje poigravanje s bigamističkim aspketom te situacije bez da se pritom protagonistima pripiše sklonost bigamiji i otvoreno izazove društveni poredak.
