Godina 1989, teško je to sakriti, otvara neobično poglavlje u povijesti: poglavlje povijesnih neobičnosti. Što je točno to što počinje s 1989? Ako pristupimo pitanju pažljivije, ne možemo a da nas ne zapanji paradoksalna igra vremena s kojom nas povijest ovdje suočava. Svaki početak je težak, kao što je jedan filozof nekoć primijetio, ali početak takozvane «postsocijalističke» situacije čini se posebno neuralgičnim. Jer ono što ovdje nalazimo doista je neobičan početak: početak za koji se čini da je već korak iza sebe, početak koji je već korak u prošlosti. Kako počinje postsocijalizam? Teškoće sa postsocijalističkim početkom počinju već na razini imenovanja. Kako i njeno vlastito ime već pokazuje, postsocijalistička situacija nosi bremenit žig povijesti. Žig kraja. Početak postsocijalizma, njegovo historijsko započinjanje, u isti mah predstavlja se kao kraj, kao početak u kraju, i kroz kraj: kraj socijalizma, kraj komunizma. Riječ je o kraju koji bi trebao donijeti oduševljenje: kao kraj navodne katastrofe, kao oslobođenje od patnje i užasa jedne «ubojite iluzije» kojoj je hladnoratovska ideologija pridjenula kriminalizirajuće ime «totalitarizma». No da li je ova projekcija kraja, ova negativnost, sve što tu nalazimo? Da li je postsocijalizam jednostavno obznanjenje nečega što je završilo, nečega što je prošlo? Jer možemo se također pitati: što je to što počinje u striktnom smislu nakon kraja? Ima li nečega čim se postsocijalizam može dičiti kao vlastitim, izvan jednostavne činjenice negacije onoga što mu prethodi? Ali, zapravo, ima li ovdje i pravog početka? Jer ako pogledamo još podrobnije, zapazit ćemo da to nije samo prošlost koja opsjeda početak postsocijalizma. Jer to je također i budućnost. U postsocijalizmu kao da nema kraja početku. Jer ako je već izmješten u prošlost, ako je već iza sebe, postsocijalizam je u isti mah već i ispred sebe, u nekom nemogućem stanju anticipacije, suspenzije. Prije nego što bismo je zapazili kao uobličenu, historijska bit postsocijalizma već izmiče našem pogledu. Čitava njegova postojanost naime projicirana je u neko buduće vrijeme, u neko obećanje budućnosti. Društveni znanstvenici vično su demonstrirali ovu činjenicu – ne bez određene neugodnosti – kad su pedantno mjerili vektor postsocijalističke tranzicije, pružajući pritom znanstvene osnove ideološkim konstrukcijama neoliberalnog kapitalizma.
Ne više, ne još: postsocijalizam se predstavlja kao vremenska karikatura. Kao lebdeće povijesno stanje, zaglavljeno između negacije i anticipacije, između prošlosti i budućnosti.
***
Ozren Pupovac predaje filozofiju, te društvenu i političku teoriju na Filozofskom fakultetu u Rijeci. Objavljivao je o suvremenoj francuskoj filozofiji, marksističkom mišljenju i postjugoslavenskom političkom kontekstu, te prevodio djela Badioua, Althussera, Rancièrea te Lazarusa. Od 2008. godine zajedno s Brunom Besanom vodi istraživačku platformu „Versus Laboratory“.
***
