Cruising sa Srđanom Sandićem: Ivana Buljan Legati

Na prvi Cruising u 2020. dovodimo pjesnikinju Ivanu Buljan Legati povodom nedavno objavljene pjesničke zbirke „Dover“. Ipak, naša gošća nije „samo“ pjesnikinja već i glumica, predavačica, komparatistkinja. Razgovarat ćemo, recimo to skromno – o tekstu.

***

Ivana Buljan Legati rođena je u Zagrebu 20. prosinca 1972. godine. Osnovnu, osnovnu baletnu i srednju školu završila je u Zadru. Diplomirala je glumu na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu. Magistrirala je na Odsjeku za komparativnu književnost Filozofskoga fakultetu u Zagrebu. Predaje scenski govor na Akademiji dramske umjetnosti u Zagrebu, Odsjeku glume. Profesionalno igra u hrvatskim kazalištima i na filmu. Za svoju monodramu Soba za poglede autorice Virginije Woolf nagrađena je nagradama za najbolju izvedbu na međunarodnim festivalima monodrame Befemon i Monoakt. Radi kao suradnica za scenski govor u kazalištu i na filmu. Pjesme su joj objavljivane u časopisima Poezija i Tema, te na portalu za književnost i kulturu Strane.ba. Književni prvijenac “Dover” objavljen je 2019. godine u nakladi Hrvatskoga društva pisaca.

*****

“Stihove Ivane Buljan Legati u rukopisu pjesama pod naslovom “Dover” povezuje metafora vode – kao nečega nezaustavljivog, životnog vira i izvira, ali i isparivog, sklonog nestajanju, što čovjeka plaši i otrežnjava zbog njegove sveprisutne oholosti. Njezina je pjesnička građa od levitiranja i sublimiranja, otklona i zaklona, odustajanja i priklanjanja. Ona suprotstavlja tajne iskona i običnoga, svega što nas neprestano tjera da se zapitamo u kakvom to isprogramiranom, lažnom svemiru živimo. “U dirljivom omjeru ljubavi i brige/Ti bi konačno
mogao riješiti svoju nesanicu/ Ja bih se ozbiljnije posvetila održavanju života/ Jer to znam/ Bolje od ijednog pada s vrha predvečerja/ Ovako ništa”, kaže Ivana Buljan Legati. Njezin tjelesni i bestjelesni smisao, onaj ranjivi, ali i onaj goropadni, jest u vodi i svim njezinim manifestacijama. Razvidno je to i iz naslova kojima jasno omeđuje, ali i širi u svim smjerovima svoj poetski svijet. Dover – to stjecište, luka ali i “dover” kao “dwfr” u staroengleskom, voda, tekućina koja, kad to želi, ima svoj oblik, ali teži rasplinuću, onom nevidljivom, što samo slutimo ili drugi o nama slute. Poezija je to koja ogoljuje i zakriva, poezija duhovne i ljubavne potrage, nedostajanja i nestajanja, bjegova i vraćanja – u jednu točku, u sebe, u tijelo i duh iz kojega/kojih sve počinje, ili je to samo varka i sve se taloži i skuplja u mulj, u blato. Suvremeni je svijet osakaćen, odstranjeni su mu dijelovi važni za sklad, ravnotežu, dijalog – ili, jednostavno, za snove. “Oh, snaga glasova/ oh predodžbe najvišeg mjesta/ mnoga, tuđa, druga, mnoga, mnogi/ sustanari u manjku vremena”, zaključuje pjesnikinja Ivana Buljan Legati.” (Ivan Herceg)

više