Iz uvoda:
Otvorili ste zbornik konferencije Ideja radikalnih medija koja je u organizaciji Multimedijalnog instituta održana 7.-8. lipnja 2013. u Zagrebu. Konferencija je nastala u kontekstu izložbe Izgledi Arkzina i medijske akcije Instaliranje javnosti kojima smo željeli revalorizirati fenomen Arkzina dva desetljeća kasnije. Arkzinov izdavački i aktivistički rad anticipirao je i reglektirao taktičke medijske prakse koje su se početkom 1990-ih kristalizirale u susretu političkog trenutka – obilježenog postsocijalističkom tranzicijom, jugoslaven skim ratovima i alterglobalisitčkim otporom – s tehnološkom pojavom interneta.
No, cilj konferencije i zbornika postavljen je obuhvatnije. S jedne strane, željeli smo sagledati kako su se radikalne medijske prakse na planu umjetnosti, javne komunikacije i političkog rada djelatno artikulirale i diskurzivno reartikulirale kroz posljednja dva desetljeća. A, s druge strane, preispitati sam pojam radikalnih medija iz jedne šire historijske perspektive kao i kritičke perspektive sadašnjeg društvenog trenutka.
Do sredine devedesetih internet je već ušao u široku svakodnevnu upotrebu, otvarajući perspektivu radikalno demokratizirane javne komunikacije. Komunikacijske inovacije tijekom 20. stoljeća uvijek su budile nadanja da ćemo konačno dobiti dvosmjerni medij u kojem će se svatko moći obraćati najširoj javnosti. Međutim, te su nade uobičajeno ubrzo bivale iznevjerene konkretnom primjenom koja je redovito rezultirala upravo većom komercijalnom i političkom kontrolom nad medijskim prostorom. Ovog puta je trebalo biti drugačije. U tehnološkom pogledu distribuirano i u društvenom karakteru kolektivno ustrojstvo interneta nudilo je razloge za vjeru da će ovo konačno biti trenutak kada ćemo moći prestati mrziti medije i prihvatiti se zadatka da postanemo mediji. U nekim aspektima to se doista i dogodilo. Internet je radikalno demokrati zirao priliku za javni govor i pospješio mogućnosti političkog organiziranja. I dok je tako olakšavao razmjenu i koordinaciju u globalnim razmjerima, istodobno je poticao stvaranje novih oblika društvenog organiziranja i angažmana u posve lokalnim razmjerima. Dapače, upravo je kritička oštrica internetskih praksi često bila u većoj mjeri vezana uz ∫zički prostor i stare medije kao tisak no što se to moglo pretpostaviti.
Međutim, mnogo toga se promijenilo od devedesetih. Budući da su tehnološke promjene uzdrmale društvene i ekonomske pretpostavke starih medija, logika kojom je tehnološki razvoj podčinjen primarno zakonitostima kapitalističkog tržišta i ekspanzije nalagala je da i tehnološki razvoj interneta krene drugim smjerom – od obećanja mnoštva neovisnih medijskih proizvođača na imperativ praćenja i komodi∫kacije ponašanja korisnika. Kao što su nedavna otkrića Edwarda Snowdena potvrdila, tehnologija demokratizacije pokazala se tehnologijom masovnog nadzora i betoniranja našeg pristanka na masovni nadzor.
Ni internetska tehnologija nije se pokazala narodnom tehnikom, kao što tehnologije u vladajućim uvjetima to ni ne mogu postati bez kolektivnih praksi prisvajanja i podruštvljenja. Tu se ocrtava nedaća naše trenutačne situacije: u trenutku kada je kritička analiza i radikalna praksa isto tako urgentno potrebna kao i prije dvadeset godina, mi na potencijal radikalnih medija gledamo bitno skeptičnije.
Prilozi sabrani u ovom zborniku, iza kojih stoje neki od protagonista kritičke medijske prakse i diskursa proteklih dvaju desetljeća, pokušaj su da se rasvijetli upravo taj povijesni luk i promisli ta nedaća sadašnjeg trenutka.
Tomislav Medak
