Kao što je poznato, prema Quentinu Meillassouxu spekulativna teza o apsolutnosti kontingencije razrješava od iluzije istoga i nepromjenjivih zakona; kada se odagna „stabilistička iluzija“ u pozadini se pojava otkriva „pojmljivi kaos“. Ali navodno rješenje korelacionističke hipoteze ujedno je problem spekulativne: ako se bilo što može promijeniti kako to da ništa nije podvrgnuto iznenadnoj i nasumičnoj preobrazbi? Kako objasniti očiglednu stabilnost zakona ako je njihova kontingencija apsolutna. Prema Meillassouxu, stabilistička teza sastoji se od dva dijela: prvo, stabilnost zakona upućuje na njihovu nužnost i, drugo, ništa se ne mijenja jer promjene nisu česte. Nužnost se definira u terminima stabilnosti a promjena u terminima čestoće; ideje stabilnosti, invarijantnosti i nepromjenjivosti počivaju na rijetkom mijenjanju zakona i stvari. Budući da je ontologija reducirana na epistemologiju, po-sebi na za-mene, stabilistička teza u osnovi je transcendentalna iluzija.
S jedne strane, Meillassouxova kritika stabilističke teze počiva na istim pretpostavkama na kojima se ova potonja temelji. Prvo, Meillassoux pretpostavlja da su kontingencija i stabilnost nespojive. Drugo, on dovodi u pitanje načelo dovoljnoga razloga, ali pojam stabilnosti ostaje samorazumljiv i neupitan. Treće, njegova argumentacija zapada u dualizam stabilnih pojava i hiper-kaosa. Hiper-kaos je zamisliv, ali nespoznatljiv; spekulativni realizam ostaje u korelacionističkom krugu.
S druge strane, Meillassouxova kritika stabilističke iluzije pokazuje da postojanost zakona ne isključuje njihovu kontingentnost. Međutim, kao što Platon ističe da je nepostojanost pojava privid koji se dokida u svijetu vječnih ideja, tako Meillassoux ističe da je stabilnost pojava opsjena koje se treba osloboditi pretpostavkom hiper-kaosa. Pojave su stabilne za-nas, ali ne i po-sebi, i mi, u skladu s transcendentalnom iluzijom, prenosimo stabilnost pojava za-nas na pojave po-sebi; u prvom se koraku epistemologizira ontologija, potom se u drugom koraku – kako je još Michel Foucault pokazao – antropologizira sama epistemologija. No, Kantov navodni ‘korelacionizam’ nije ontološka, već epistemološka hipoteza koja se ne proteže dalje od transcendentalne analitike; pojmovi su analitike regulirani idejama transcendentalne dijalektike; uloga je ovih potonjih da blokiraju pretvaranje epistemologije u ontologiju.
S jedne je strane, Meillassouxova koncepcija hiper-kaosa ideja u Kantovom smislu. S druge se strane, Meillassouxov argument može uzeti kao problem, umjesto kao rješenje. U tom je slučaju sama stabilnost kontingentna. Tada više nismo zaokupljeni stabilnošću kontingencije – kako nešto što je kontingentno po-sebi postaje stabilno za-nas – već se, naprotiv, pretpostavlja kontingentnost same stabilnosti. Naprosto, ako je kontingencija apsolutna, tada je i stabilnost kontingentna i više nismo obvezani na dualističku ontologiju hiper-kaosa i privida postojanosti pojava.
Ne napreduje se previše ako se teza o kozmosu, zamijeni tezom o hiper-kaosu. Najviše što se može dobiti uvođenjem ideje hiper-kaosa je reguliranje konstitutivne uloge pojma uzročnosti. Kao što Kant pokazuje u četvrtoj antinomiji, jednako se može misliti svijet sa i bez konačnoga uzroka. Prema tome, zašto britva ne bi sastrugala do kraja: ako nema kozmosa i dovoljnoga razloga, zašto bi se pretpostavljali bezrazložnost i hiper-kaos? Treba li provesti filozofijsku odluku i metafiziku koja sadrži načelo dovoljnoga razloga zamijeniti metafizikom bezrazložnosti? Mogući odgovor je Althusserova koncepcija aleatornog materijalizma.
Aleksandar Mijatović je docent i pročelnik Odsjeka za kroatistiku Filozofskog odsjeka u Rijeci. Područje njegovog znanstvenog interesa obuhvaća teoriju književnosti, lingvistiku, filozofiju i kulturalnu teoriju. Autor je knjiga “Svijet bez čovjeka: Svijest, materijalizam i književnost” (2012) i “Personifik(a)cije: književni subjekt i politika impersonalnosti” (2013).
Diskusiju nakon predavanja moderira Ante Jerić.
