Psihoanaliza je prije svega suptilna. Zato ima neke ironije u nimalo suptilnoj sceni koja u Platonovom dijalogu o ljubavi najavljuje najsuptilniji psihoanalitički uvid. Govorim o onom mjestu u Gozbi kad preko mjere pijani Alkibijad lupa na vrata i viče da ga se pripusti u Sokratov krug. Njegov dramatični ulazak je prekretnica: ulozi dijaloga se podižu, više ne čitamo pohvalu ljubavi, nego pohvalu ljubljene osobe. Alkibijad, uvijek vatren, uvijek pretjeran, dirljiv i darežljiv s riječima u boljim, a razuzdan i rastrošan u lošijim trenucima, započinje s pohvalom Sokrata. Sama pohvala nije toliko zanimljiva koliko je zanimljiva opozicija pomoću koje je izvedena. Sokrat je podijeljen između vanjštine i nutrine, između slike i glasa, između pojave što nalikuje satiru i riječi koje, čak i kad ih nespretno ponove tuđa usta, oduševljavaju i osvajaju duše onih koji ih čuju. Ima nešto neizmjerno vrijedno u Sokratu. To nešto – neprocjenjivu divotu, objekt žudnje, objekt ljubavi – Lacan je nazvao agalma. Agalma, zagonetnost koja ima moć nad nama, znanje koje želimo prisvojiti, razlog je obraćanja analitičaru i kao takva preduvjet uspješnog analitičkog procesa. Na agalmu me podsjetila rasprava između Raya Brassiera i Barbare Cassin na simpoziju o sofistici.
U širokoj raspravi u jednom trenutku kao pitanje na koje treba odgovoriti nametnuo se kašalj analitičara koji uslijed prijenosa tijekom seanse može potkopati analizandovu vlast nad njegovim vlastitim govorom. Neobičan učinak običnog kašlja tjera na razmišljanje o položaju ovisnosti u kojem se analizand našao, vlasti koju nad njim ima njegov analitičar i ranjivosti kakvu susrećemo valjda još samo u ljubavi. Pitanja koja su me i ranije mučila, ali su se prošlog lipnja na simpoziju opet nametnula posebnom silinom, jednostavna pitanja koja neodgodivo zahtijevaju odgovore i, konačno, pitanja radi kojih sam posegnuo za knjigom Colette Soler su:
1) što je prijenos?
Prijenos je u najopćenitijem određenju nereflektirano ponavljanje davno uspostavljenih predložaka osjećaja, ponašanja i misli u novim situacijama s novim osobama. Prijenos postoji bez psihoanalize i očituje se u mnogim praksama. Uzmimo primjer iz obrazovanja jer ono pruža najširi referentni okvir. Da znanje malokad usvajamo radi samog znanja teško je osporiva tvrdnja. Trenuci kad nas pogoni samo želja da naučimo ono što ne znamo rijetki su i iznimno vrijedni. Puno češće naša je potraga za spoznajom posredovana i bitno obilježena našim odnosom prema učiteljima. Učenici često zamjenjuju učitelje za roditelje pa se prema njima ponašaju sukladno predlošcima ponašanja uspostavljenim u obiteljskom domu. Djeca dodjeljuju učiteljima roditeljsku ulogu koja je puno šira od učiteljske i često se opiru zahtjevima učitelja zbog razloga koji nemaju veze s njima. To, jedva da treba reći, može znatno otežati proces učenja. Učitelji su, između ostalog, prisiljeni biti projekcijska površina zbog čega lako mogu postati objekti mržnje. Nije rijetko da bivaju izloženi jedva kontroliranom bijesu učenika s kojim bi se trebali nositi bez da im se pritom svjesno ili nesvjesno osvećuju. Nekad uspijevaju, a često, premda je to teško priznati, baš i ne. Povijest psihoanalize je pokazala da se ni analitičari ne uspijevaju uvijek na odgovarajući način nositi s prijenosom, iako su za to daleko najpripremljeniji. Dakle, prijenos postoji bez psihoanalize, ali obratno ne vrijedi. Psihoanaliza ne postoji bez prijenosa. Nijedna druga praksa svoje postojanje ne duguje prijenosu kao što to duguje psihoanaliza. To je saznanje stečeno postupno uz skupu cijenu. Najpouzdaniji vodiči u istraživanju povijesti pojma su Laplanche i Pontalis koji u Rječniku psihoanalize kažu da je Freud otkrio da pacijent u analitičkom procesu ponovno doživljava svoj odnos prema roditeljskim likovima u svoj njegovoj ambivalentnosti. Iz tog razloga razlikuje pozitivni prijenos kao prijenos nježnih osjećaja i negativni prijenos, onaj kojeg sam istaknuo u kontekstu obrazovanja, kao prijenos neprijateljskih osjećaja. Prijenos je za Freuda izvorno bio tek poseban slučaj pomicanja osjećaja, odnosno afekta s predodžbe na predodžbu. Izbor predodžbe analitičara za povlaštenu predodžbu koju pacijent zaposjeda afektima koje ovaj nije mogao izazvati zbiva se zato što je potisnutu želju ponekad teško priznati osobi na koju se cilja. Pacijentova želja zato traži zamjenu za tu osobu, a analitičar joj po naravi svog posla treba stajati i doista prvi stoji na raspolaganju. Sama analitička situacija u početku nije smatrana ovisnom o postojanju prijenosa, no ispostavilo se kako se bez njega susret između pacijenta i analitičara ne događa.
Lacan je preuzeo pojam prijenosa i u potpunosti ga redefinirao. To je najočitije u prijelomnom XI.seminaru koji kao četiri temeljna pojma psihoanalize izlučuje nesvjesno, prijenos, ponavljanje i nagon. Sve što sam dosad napisao počivalo je na ponavljanju kao ključnoj odrednici prijenosa. Lacanovo inzistiranje ne samo na odvajanju pojmova prijenosa i ponavljanja, nego i postavljanju tih pojmova na istu ravan govori dovoljno o radikalnosti njegovog zahvata u psihoanalitički kategorijalni aparat. Zašto je to napravio? Da odijeli ono što vara od onog što ne vara. Jacques Alain-Miller u tekstu Ekskomunikacija: kontekst i pojmovi komentirajući ovu distinkciju kaže da prijenos treba povezati s realnošću koja je varljiva, a ponavljanje uz realno kao ono što ne vara. Budući da na ovom mjestu nije zgodno ulaziti u precizna određenja i razgraničenja pojmova realnog i realnosti, zapitajmo se samo što to znači da je realnost varljiva. To jednostavno znači da kad govorimo o formacijama nesvjesnog koje se pojavljuju u prijenosu, govorimo o nečem što može prikrivati pravo stanje stvari, navesti na krivi trag i zavarati. Kao ilustracija potrebe za ovim potezom može poslužiti dobro znana primjedba da pacijenti koji odlaze kod frojdovskog analitičara sanjaju, koliko god to nespretno zvučalo, “frojdovske snove”, a oni koji odlaze kod jungovskog analitičara snove koji su po karakteru i prisutnosti arhetipskih motiva više “jungovski”. Ima nešto istine u tome. Već je Freud primijetio da pacijenti svojim snovima pokušavaju udovoljiti analitičaru, ali nije na zadovoljavajući način objasnio zašto to čine. Da bismo dali odgovor na to pitanje potrebno je ponešto preciznije izložiti Lacanovu rekonceptualizaciju prijenosa s naglaskom na prijenos u analizi.
2) što se može reći o vezi prijenosa i ljubavi?
Lacan prijenos ne određuje kao ponavljanje odnosa iz prošlosti u sadašnjosti s novim osobama, nego kao odnos subjekta prema znanju Drugog. Analitičar u kontekstu analize nastupa kao zastupnik Drugog. Lacan nerijetko govori o subjektu za kojeg se pretpostavlja da zna. Pretpostavka je ono što treba naglasiti u ovom određenju. Prijenos je u rudimentarnom obliku ostvaren prije nego što pacijent uopće pokuca na analitičareva vrata. Očituje se kako u izboru psihoanalize između raznih tipova terapija tako i baš tog određenog analitičara od svih analitičara. On je izabran od strane analizanda jer ovaj pati i očekuje od analitičara da mu pomogne u otklanjanju patnje. Analizand očekuje da će prestati patiti znajući da je pretpostavka tog prestanka spoznavanje tajne svog simptoma. On prvenstveno želi saznati tu tajnu. Želi saznati i obraća se analitičaru jer pretpostavlja da je on onaj koji zna. Kao početak analize ortolakanovac Bruce Fink u tekstu Gospodar označitelj i četiri diskursa naglašava potrebu histerizacije analizanda, bez obzira na njegovu strukturu ličnosti, ne bi li ona potkopala analizandovo povjerenje u vlastiti govor i učinila ga prijemčivijim na činjenicu da je on kao subjekt podijeljen između svjesnog govorećeg subjekta i nekog drugog (subjekta) koji govori istovremeno kad i on i to kroz njegova usta. Postulirani cilj analize prema Finku je, ukratko rečeno, na određeni način pomiriti ono što oni govore. Na putu prema tom cilju treba izbjeći zapinjanje u dvjema zamkama: situaciju u kojoj se rađa ljubav, u kojoj analizand počinje idolizirati svog analitičara i postupno ga identificirati kao ideal, jednako kao i onu situaciju u kojoj mu se počinje pokoravati kao autoritetu kojeg treba poštovati i identificirati ga kao suca koji nadgleda i prosuđuje njegovo mišljenje i djelovanje. Sad znamo što analitičar ne smije postati, ali još ne znamo što on mora postati za analizanda. Lakanovski odgovor je jasan – uzrok žudnje. Naime, kad analitičar zauzme povlašteno mjesto uzroka žudnje, kad postane uzrok analizandovih nesvjesnih formacija, može raditi s podijeljenim subjektom upravo na mjestima koja se ukazuju kao dostupne podjele između svjesnog i nesvjesnog, dakle s analizandovim kompulzijama, omaškama i snovima. To nije laka situacija ni za analizanda ni za analitičara. Jednom kad je analitičar doista postao uzrok analizandove žudnje, očitovanja ljubavi porođene prijenosom, odnosno onog što nazivamo pozitivni prijenos, intenziviraju se toliko da nježnost nerijetko uzmiče pred nečim puno manje ugodnim. Analitičar postaje preko svake mjere važan analizandu, pomalo mu se uvlači pod kožu te se pojavljuje u njegovim najintimnijim mislima, maštarijama i fantazijama. Zabranjena ljubav s kojom se nije lako nositi često se prometne u mržnju i analitičar se tada mora nositi s negativnim prijenosom od kojeg ne smije bježati. Mora zadržati analizanda na analizi nastavljajući provocirati očitovanja njegovog nesvjesnog, prizivati njegove potisnute predodžbe i aktualizirati njegove zaboravljene psihičke sukobe ne bi li se oni ovaj put razriješili na drugačiji način.
Kako smo vidjeli, odgovor na pitanje što se može reći o odnosu između prijenosa i ljubavi morao je biti dan već u određivanju pojma ‘prijenos’ bez obzira koliko sažeto takvo određenje bilo. Osnovni uvid možemo rekapitulirati ako se vratimo dijalogu između Alkibijada i Sokrata. Sokrat je prokazao Alkibijadovu ljubavnu prostraciju. Zašto se ljubav daje voljenoj osobi? Alkibijadov govor sugerira da se ljubav daje voljenoj osobi jer se čini da voljena osoba posjeduje nešto što onome tko voli manjka. Prisutnost Sokrata čini Alkibijada manjkavim jer se čini da Sokrat posjeduje mudrost koju Alkibijad želi posjedovati. Sokrat dvokorakom razbija privid agalme: Alkibijadu kaže da ne zna zašto bi mu dao nešto tako vrijedno kad ništa približno vrijedno ne može dobiti zauzvrat te ga, što je još važnije, upozorava da se možda vara u pogledu vrlina koje mu pripisuje zbog čega bi se, sve da i dobije što hoće, mogao gadno razočarati. Lacan u VIII. seminaru posvećenom prijenosu tumači da su ova upozorenja u službi dokazivanja kako je ono što Alkibijad želi dobiti od Sokrata već njegovo – ono što je njegovo nije, doduše, mudrost koju posjeduje nego fantazija o tuđoj mudrosti. Ovdje treba biti oprezan: nije riječ o tome da Sokrat nije mudar nego da mudrost nije uzrok Alkibijadove žudnje; žudnje koja je zbog razloga o kojima u ovom tekstu ništa nije rečeno konstitutivno nezadovoljiva; žudnje koja je, barem u ovom seminaru, istoznačna ljubavi. Odbijajući Alkibijadovu ljubav Sokrat se pokazuje kao psihoanalitičar avant la lettre. Njegovo pokazivanje onima koji su mislili da nešto znaju kako zapravo ne znaju ono što su mislili da znaju i onima koji su mislili da ne znaju kako zapravo znaju više nego što su mislili može proći kao dio psihoanalitičke metodologije. Zbog toga i Lacan, barem u situaciji kad razmišljamo o kašlju analitičara, djeluje prije kao sljedbenik Sokrata nego, kako tvrdi Barbara Cassin, njegovih neprijatelja sofista.
Lacan osuđuje varljivu narcističku ljubav. Voljena osoba je voljena samo dok uskraćuje agalmu. Jednom kad odustane od uskrate, jednom kad se preda, nestat će ljubavi otkrivenjem da agalma nije dio nje niti je ikad bila. Colette Soler nam je otkrila da postoji i druga ljubav između ljubavnika kojoj Lacan nije presudio. O toj drugoj ljubavi i drugom Lacanu drugi put.
Piše: Ante Jerić
(Colette Soler: Lacan – The Unconscious Reinvented / 246 str. / Karnac Books, 2014.)
