Od “herojskih” dana računalne glazbe daleko smo već 10 godina.
Danas, kad svaki korisnik mobitela sebe takorekući smatra skladateljem i snimateljem, a svaki vlasnik tablet računala sebe vidi kao redatelja, montažera i producenta, pitamo se koliko je ovakav model stvarnosti, ma kako da bio demokratičan i kroz praksu uspostavljen, uistinu kulturno relevantan? Proizvodi li ovakav dodir umjetnosti i tehnologije višak vrijednosti u kulturi ili nam se pred očima i ušima upravo događa još jedna podjela na akademsku kulturu i onu drugu?
Industrija je ovakav mehanizam “dodira” sklona vidjeti i tumačiti kao proizvodnju i potrošnju, s time da bi treći bitan faktor, kontrolu reguliralo tržište. Ima li tržište sâmo ugrađene mehanizme samoedukacije i podizanja kvalitativnih standarda, teško je utvrditi bez da se zađe u područje javnosti i kulture.
S druge strane, svako pitanje kontrole povlači sa sobom pitanje mehanizama i svrhe. Svatko na takvom putu stoji u mogućnosti proizvesti višak vrijednosti: pisac softvera zato, jer ni iz čega radi nešto, publicist jer to nešto objavljuje, distributer jer preuzimanje toga nečega naplaćuje ili uvjetuje nekim javnim i kulturnim konvencijama (primjerice softver otvorenog koda). Krajnji korisnik glazbenog softvera, ovisno o prethodnomu proizvodi višak vrijednosti u formi umjetničkog djela, ali može u slučaju otvorenog koda usavršiti softver prema vlastitim potrebama i objaviti svoj doprinos. Edukacijske ustanove mogu u skladu sa svojom edukacijskom politikom poticati bilo rigidniji bilo fluidniji model proizvodnje, potrošnje, kontrole i time širiti odnosno sužavati spomenuti jaz između akademske i neoficijelne kulture.
Računalo nije npr. klavir, ali postoje analogije: kao što tehnologijom lijevanja željeznog okvira i prepariranja palisandrovine ne morate vladati da biste uspješno svirali, tako ne morate ništa znati o tehnologiji nanošenja silicijskih iona u čipove da biste ste računalom mogli glazbeno stvarati. Ipak, kao što pijanistička tehnika zahtijeva dubinsko poznavanje tehnologije klavira, ne bi li bilo za očekivati barem kakvo takvo poznavanje računala kao (mogućeg) glazbala od strane onoga tko na njemu muzicira?
Ovdje dolazimo do očigledne ali ne baš često eksplicirane poante: računalo nije stvoreno da bi bilo glazbalom i glazbalo na njemu uvijek valja napisati da bi zaživjelo.
Za pisanje glazbenog softvera dobrim dijelom nije potrebna posebna tehnologija, sirovine, skupi razvojni alati ili licence, mada je i tako moguće. Upravo tu se provlači granica između kulture i industrije. Pisanje glazbenog softvera može biti biznis, ali može biti i jest kultura. O tomu svjedoči bogatstvo objavljivanog izvornog kôda softverskih programa. Pitamo se što možemo učiniti da se upravo ovaj kulturni aspekt računalne glazbe osvijesti do razine dostojne 21. stoljeća i to je svrha ovog projekta. Znamo da iza svakog programa stoji neki čovjek ili grupa ljudi koji su nešto htjeli reći ili postići.
U nastavku prezentacije na softverskim i glazbenim primjerima (uključivo i tzv. hard-core computer music) ćemo analizirati upravo osnovni softverski model stvaranja računalne glazbe, a taj je (nimalo iznenađujuće): proizvodnja / potrošnja / kontrola. Kroz povijesni “reverse-engineering” ovog modela pokazati ćemo njegovu genezu, tehnološko ekonomske uslove nastanka, društvene implikacije, alternative promišljanja i ideološke reperkusije u današnje vrijeme. Također, nećemo se baviti dobrom praksom pisanja glazbenog softvera, već radije odgovornom praksom i krivuljom učenja.
Stanko Juzbašić – samostalni umjetnik, glazbenik, skladatelj, intermedijalni umjetnik i pisac softvera. Po završenom studiju elektrotehnike i portugalskog jezika i književnosti posvećuje se autorskom radu na području zvuka, glazbe, kazališta i glazbene informatike. Skladao je originalnu glazbu za više od 60 glazbeno scenskih uprizorenja u zemlji i svijetu. Dobitnik više kazališnih i glazbenih nagrada. 1996/97 Fulbrightov stipendist na Columbia University Music Department u New Yorku. 1995-2002 suradnik pedagog na Moving Academy for Performing Arts u Berlinu. 2005/06 predavač kolegija “Oblikovanje zvuka” na Umjetničkoj akademiji u Osijeku. Član Hrvatskog društva skladatelja, Hrvatske zajednice samostalnih umjetnika i Udruge “Bacači sjenki”.
Web-stranica projekta Prizvuk
Podrška projektu: Zaklada Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti i Ministarstvo kulture Republike Hrvatske
