Tijekom prva dva druženja na FEMATIK-u u Mami raspravljalei smo o utemeljiteljskim teorijama i revolucionarnim praksama koje historijski predstavljaju dio socijalističkog pokreta. Rasprava o emancipaciji žena iz perspektive lijevo orijentiranih feminizama nužno je uključivala i raspravu o radu, međutim, do kritičke analize temeljnih pojmova marksističke političke ekonomije dolazi tek u drugoj polovici prošlog stoljeća razvijanjem teorije socijalne reprodukcije.
Iz bogate povijesti rasprava o ovim pitanjima za čitanje smo izabralei autorice Tithi Bhattacharya, Leopoldinu Fortunati i Silviu Federici.
Tithi Bhattacharya u uvodnom tekstu u zbornik Social Reproduction Theory – Remapping Class, Recentering Oppression daje pregled osnovnih teza i suvremenih rasprava u polju teorije socijalne reprodukcije. Kako navodi, jedna od temeljnih premisa kojom teoretičarke socijalne reprodukcije interveniraju u dotadašnju marksističku političko ekonomsku tradiciju jest kritika ideje da je rad u sferi formalne ekonomije jedina aktivnost koja se može kategorizirati kao rad, te kao takva vrednovati. Teme koje su se razvile iz rasprave o kućanskom radu, koja je tijekom 70-ih predstavljala centralno područje analize socijalističkog feminizma, pitanja su povezana sa širom društvenom reprodukcijom poput kvir politike seksualnosti, migracijske politike itd. Bathachary ukratko predstavlja i povijest razvoja misli o socijalnoj reprodukciji, te kao najprominentnije teoretičarke neplaćenog kućanskog rada navodi aktivistkinje iz kampanje Nadnice za kućanski rad, čije su predstavnice bile i Leopoldina Fortunati i Silvia Federici.
Kampanja Nadnice za kućanski rad nastala je tijekom 70-ih godina kao dio feminističkog autonomističkog pokreta u Italiji, koji je, osim što je kritizirao dominantni liberalni feminizam, bio kritičan i prema teorijskim i praktičnim pozicijama tadašnjeg talijanskog radničkog pokreta. Definirajući se kao autonomističke marksističke feministkinje, aktivistkinje su postavile zahtjev za revalorizaciju temeljnih kategorija ortodoksnog marksizma te ponudile novu definiciju klase, a posljedično i klasne borbe, koja ne bi obuhvaćala samo borbu radnika na radnom mjestu, već i borbu žena u sferi kućanstva.
Knjigu The Arcane of Reproduction Leopoldina Fortunati napisala je s ciljem teorijskog utemeljenja feminističkog pokreta u Italiji, odnosno kako bi (re)definirala i objasnila pojave poput kućanskog rada, seksualnog rada, obitelji itd. iz perspektive nove marksističke struje feminizma. Iako se reproduktivni rad žene u društvu percipira kao osobna usluga koja proizlazi iz njihove prirodne uvjetovanosti (“rad iz ljubavi”), taj je rad organiziran od strane kapitala posredstvom muške nadnice, te je ključan za proizvodnju vrijednosti koja se događa u produktivnoj sferi.
U tekstu Wages Against Housework Silvia Federici zahtjev za nadnice interpretira kao epistemološku poziciju koja ženski reproduktivni rad pozicionira unutar kapitalističkih eksploatatorskih proizvodnih odnosa. Krajnja konzekvenca zahtjeva nije da se kućanski radi odista plati, nego da se prepoznavanjem tih aktivnosti kao rada te njihovom denaturalizacijom kao ženskog rada, on ukine zajedno s “proizvodnim” radom u formalnoj ekonomiji.
To je moment koji razlikuje ove zahtjeve od zahtjeva liberalnog feminizma, ali i politika koje je predlagala Aleksandra Kollontai, po kojima je uključivanje u sferu produktivnog rada emancipatorno za žene.
Neke od upućenih kritika dolaze i iz miljea marksističkog feminizma i odnose se na koncipiranje odnosa reproduktivnog rada i kapitala. Primjerice, teoretičarka Roswitha Scholz smatra, u skladu s tradicionalnijim viđenjem teorije vrijednosti, kako reproduktivni rad ne proizvodi vrijednost i kako upravo ta razlika proizvodi rodnu binarnosti (vrijednost-muškarac/ ne-vrijednost-žena) te ih razdvaja u sfere koje u pretkapitalističkim društvima nisu bila odvojene – na produktivnu (tzv. javnu) i neproduktivnu/reproduktivnu (tzv. privatnu) sferu. Ovaj koncept nekima se učinio plodnijim za analizu odnosa roda i kapitala, ali se postavilo pitanje kako bi se ovakva teorijska teza mogla politizirati na način na koji su, primjerice, teoretičarke kampanje Nadnice za kućanski rad politizirale svoju tezu o reproduktivnom radu kao radu koji kroz puni ciklus proizvodnje i reprodukcije proizvodi vrijednost.
Raspravljale smo i o raznim političkim akcijama u vrijeme krize socijalne reprodukcije iz perspektive lijevog feminizma.
Gošća Ana Vilenica podsjetila je na inicijativu žena iz Pančeva koje su se tijekom 70-ih, dakle u vrijeme međunarodne kampanje Nadnice za kućanski rad, i rada na novom jugoslavenskom Ustavu, pokušale izboriti da država ženama koje nemaju posao u formalnoj ekonomiji na neki način subvencionira rad kod kuće i rad koji spada u neformalnu ekonomiju, a doprinosi uzdržavanju obitelji.
Kritizirale smo razna od RH potaknuta rješenja po pitanju skrbi za djecu, primjerice, Zakon o dadiljama, koja potiču žene da se prekvalificiraju za dadilje i otvore obrt te u privatnim kućanstvima čuvaju veći broj djece. Javne politike na ovaj način, umjesto da razvijaju okvir razvoja sustava javnih vrtića, dodatno marginaliziraju žene koje postaju samozaposlene “poduzetnice”. Jednako je problematična i kriminalizacija nebrige članova obitelji za starije i nemoćne, umjesto da se javne umirovljeničke domove i hospicije učini brojnijima i dostupnijima. Obje su mjere usmjerene na discipliniranje onih slabijeg imovinskog statusa, a pošto žene uglavnom zarađuju manje od muškaraca i teže su zapošljive, upravo se od žena očekuje da preuzmu brigu za ostale članove obitelji, što dovodi do njihovog daljnjeg osiromašenja i veće ovisnosti o zaradi ostalih članova obitelji.
Kao primjeri protestne akcije protiv eksploatacija žena temeljem reproduktivnog rada kojeg obavljaju naveden je Međunarodni štrajk žena i inicijative za bojkot rađanja. Tzv. štrajk žena započeo je u Poljskoj kada su žene, umjesto da obavljaju kućanske zadatke ili se zapute na radno mjesto, izašle na ulice prosvjedovati protiv restriktivnih vladinih prijedloga po pitanju dostupnosti abortusa. Pokret se proširio na razne zemlje (Argentina, Čile, SAD, Irska…) u kojima milijuni žena na jedan dan odbijaju raditi prosvjedujući protiv femicida, te kršenja radnih uvjeta i reproduktivnih prava.
Bojkot rađanja ideja je koja je nastala kao odgovor feministkinja na rastuće zahtjeve vlasti za “demografskom obnovom” koja pred žene postavlja imperativ rađanja (više) djece za potrebe nacionalnih ekonomija. Osim što ideja prestanka rađanja predstavlja zanimljivi ideološki i misaoni eksperiment, zaključilei smo da bi bilo zanimljivo vidjeti kako bi kapital doskočio situaciji u kojoj bi sve žene odista prestale rađati novu radnu snagu. Istovremeno valja naglasiti da se odbijanje rađanja u velikoj mjeri već događa zbog nepostojanja temeljnih materijalnih uvjeta za materinstvo i odgoj djece.
Reproduktivni rad čini nam se važnim promišljati u kontekstu suvremenih ekonomskih formacija te i u budućim ćemo se raspravama oslanjati na teoriju socijalne reprodukcije kao jedan od glavnih analitičkih alata i temeljnih doprinosa marksističkog feminizma progresivnim lijevim teorijama.
