„’Zemlja – zvuk, zemlja – signal’ svođenje je računa između dvaju razreda energije – akustike (mehanike) i elektromagnetizma. Naglašavam elektromagnetizam iz jednostavnog razloga što su prirodni zvukovi prisni, dok prirodni signali to nisu; iako ptice pjevaju, većina ljudi nije čula magnetosferu – fućkati… Isto tako, elektromagnetizam sam po sebi nije u potpunosti shvaćen; tek je poneko od zajedničkih razumijevanja znanstvenika i inžinjera postiglo uvriježen status u širem smislu“, reći će američki znanstvenik Douglas Kahn o svojoj najnovijoj knjizi ‘Zemlja – zvuk, zemlja – signal: Energije i amplitude planete Zemlje u umjetnostima’ koja elektromagnetizam i njegove popratne fenomene, a koji znaju gravitirati između geofizike i geopolitike, promatra iz rakursa povijesti umjetnosti.
Tako ovaj američki komparatist koji je ušao u popularnu kulturu već početkom 1980-ih (u 29-oj godini!), nakon što su čuveni hip-hopperi Eric B & Rakim semplirali njegov tretman Reaganovog intervjua, a posljednjih dvadesetak godina živi u Australiji, svojom novom studijom koja nudi interdisciplinarni uvid u povijest medijskih umjetnosti, eksperimentalne glazbe i vizualnih umjetnosti želi prevrednovati poimanje energije: u mas-tehnologiziranom svijetu, kolica povijesti promišljanja o energiji želi zatjerati unatrag i vratiti našu svijest na poimanje kako je energija, zapravo, porijeklom iz prirode… U to će ime, proći područjem djelovanja poznatijih skladatelja avangarde i nove glazbe: pored Johna Cagea, ovaj put su to Alvin Lucier, Gordon Mumma i Pauline Oliveiros, ali i Edward Dewan i Karl Jansky, znanstvenici, te Thomas Ashcroft, Robert Barry i Joyce Hinterding, umjetnici. Među znanstvenicima izdvaja one koji su djelovali u okviru vojne industrije, sudjelujući u proučavanju zemljotresa, izradi atomske bombe, odnosno mjerenju signala iz dubokog svemira. Već uvid u listu eseja iz bibliografije Kahnove web-stranicu upućuje kako je ova knjiga njegov opus magnus – mnogi od tih eseja, barem sudeći po njihovim naslovima, postali su samostalna poglavlja ove knjige. U uvodniku sam kaže kako njezin zametak seže u vrijeme njegovih studija na Sveučilištu Wesleyan, gdje je studirao i diplomirao eksperimentalnu kompoziciju s Lucierom i Ronom Kuivilom, te nadalje kroz studij na kalifornijskom Sveučilištu Davis, gdje je upoznao stručnjake za telegrafiju, te ta znanja nadogradio surađujući s raznim stručnjacima za fiziku i elektroniku, atomsku kulturu, ranu elektronsku glazbu i seizmologiju.
Knjiga kreće od teze kako se radio čuo već i prije nego li je izmišljen, a pod pojmom ‘radio‘ Kahn podrazumijeva siktavo zviždanje koje se čuje u (analognoj – op. aut.) telefonskoj slušalici. Uvodeći kroz knjigu ‘marginalce’ povijesti znanosti, odnosno kreativce iz drugog ešalona koji žive u sjeni daleko poznatijih ‘izumitelja’, u prvom poglavlju predstavlja inženjera Thomasa Watsona. Spomenut je 1876. godine u prvoj rečenici poslanoj kroz telefon, „Watsone, dođi, trebam te“, koju je izrekao njegov izumitelj A. G. Bell. Bio je to čovjek koji je volio osluškivati zvukove iz telegrafskih žica nepoznatog porijekla, kojima je pridavao teološka i vanzemaljska svojstva, iz kojih je razvio osebujan mistički senzibilitet. Mikrofon će biti izmišljen dvije godine kasnije, 1878. godine, kod njihovih suvremenika, a kako bi se pojačalo preslabe zvukove telefona koji je u svom zametku služio proučavanju elektronskog ponašanja tvari, ali i pomagalo osjetilima kojim su se stjecala elementarna iskustva o zvukovima prirode. Kahn nas podsjeća kako su priroda i komunikacijske tehnologije u XIX. stoljeću tijesno surađivale, još dok se zemlju stricto sensu doživljavalo kao veliki magnet i time koristilo kao dio infrastrukture.
Prema legendi iz stare antike, glazba je nastala iz vjetra koji je odjekivao kroz oklop uginule kornjače, a kako je od zvona njegove pjesme odjekivalo i stijenje (eng. rock – op. aut.), Kahn za Orfeja poetički primjećuje kako je bio prvi rock-pjevač. Neologizam koji knjizi daje zamašnjak je ‘Aelectrosonic’, izveden pod nadahnućem američkog pjesnika, filozofa i transcendentalista Henryja Davida Thoreaua, klasika svjetske anarhističke kulture koji je sa zgražanjem pratio pokoravanje američke divljine pred kolonizacijom telegrafa i željeznice. ‘Aelectrosonic’ je sinteza pridjeva ‘eolski’ (eng. Aeolian – op. aut.), koji označava svojstvo pokreta vjetra koji se putem predmeta (bambusa, telegrafske žice ili harfe) prenosi u zvuk, te ‘elektrosonični’ kao prijenosa kroz dva glavna energetska stanja, pretvarajući elektromagnetsku djelatnost u mehaniku čujnog zvuka. Dok se Thoreau zanosio onim što je čuo izvana, s telegrafskih linija, Watsona je fascinirao zvuk iznutra, s linija telefona… Oba su očišta, kako muzike sfera tako i prirodne teologije, zaljuljala pitagorejski akustički kozmos koji se identificirao s idealnim, božanskim, konsonancijskim, racionalnim i harmoničnim. U stilistički briljantnoj minijaturi zapisat će, „Thomas Watson čuo je elektromagnetski kozmos nedugo prije nego li je Nietzsche najavio da je Bog mrtav“.
Pojavi Alvina Luciera, skladatelja koji je ozvučio vlastitu glavu kroz elektroencefalograf te je, uključivši energiju alfa-valova, pri izvedbi skladbe ‘Music for Solo Performer’, vlastito tijelo koristio kao medij – izvođač izvodi ne izvodeći – posvećena su čak tri poglavlja, od koji se dva bave njegovim kompozicijama, „Brainwaves“ i „Whistlers“, dok treće (zapravo, poglavlje između dvaju navedenih – op. aut.) navodi njegovu suradnju sa znanstvenikom Edmondom Dewanom koji je 1964. godine postao svjetska senzacija, nakon što je snagom vlastitog mozga odašiljao poruke preko sustava Morseovih signala. Lucier se nadovezao na pokret emancipiranih američkih glazbenika, poput Johna Cagea i Davida Tudora koji su često nastupali po Europi sa samoostvarenim elektroničkim instrumentima i nisu bili ovisni o zvuku simfonijskog orkestra, kao i same infrastrukture koju predstavlja. Sam je Lucier imao otklon od glazbe svojih mentora, jer je bila riječ o glazbi ogorčenja, skladatelja čija se djela uopće ne izvode, a kao svoj najveći izum smatra oslobođenje glazbe od kontrole nad njom samom, što je produžetak Cageove ideje kako sve ono što je glazbi potrebno da postoji ovisi o usmjerenju naše pažnje.
Knjiga ‘Zemlja – zvuk, zemlja – signal: Energije i amplitude planete zemlje u umjetnostima‘ poseban forte daje konceptualnoj umjetnosti, poput autora kao što je Robert Barry koji su zaposjedali njujorške galerije krajem šezdesetih, svojim počesto nevidljivim radovima, odnosno instalacijama. Barry se u svom radu koji izaziva kako materijalnost, tako i nematerijalnost umjetnosti, bavio i imaterijalnošću same energije, podizao svijest o zagađenju prostora i sustava najrazličitijim ‘bukama’ koje proizvodi, što se podudara s rahlomesijanskom intencijom knjige kao rasprave o prirodnom porijeklu energije. Time se Kahnova saznanja iz ranijih poglavlja, ulančavaju iz epizode u epizodu kao u vrsno pisanoj prozi, a osvježivši znanstveno-esejistički tekst dimenzijom kontroverznog otkriva da je podzemne nuklearne pokuse američka vojska prikrivala zvukom ‘uobičajenih’ detonacija koje su se odvijale iznad zemljine kore.
Douglas Kahn je profesor kolegija Mediji i poboljšanje na National Institute for Experimental Arts (NIEA) pri Sveučilištu Novi Južni Wales u Australia i fellow pri Australskom vijeću za istraživanje. Bio je prvi ravnatelj Tehno-kulturalnih studija i profesor je emeritus na Studiju znanosti i tehnologije na Sveučilištu Davis Sveučilišta Kalifornija. Kahn je primarno poznat po pisanjima o korištenju zvuka u avangardi i eksperimentalnim umjetnostima i glazbi, te povijesti i teoriji medijskih umjetnosti, na tragu čega je poznat kako u akademskoj literaturi, tako i u publicistici, na području zvučnih studija i praksi iz sound arta. Njegova studija ‘Noise, Water, Meat: A History of Sound in the Arts’ (MIT Press, 1999), na primjeru rada Georgea Brechta i Yoko Ono, Williama Burroughsa, Jacksona Pollocka i drugih, na nadahnjujuć način govori o medijima kroz koje se širi zvuk.
Piše: Vid Jeraj
(Douglas Kahn: Earth Sound Earth Signal – Energies and Earth Magnitude in the Arts / 344 str. / University of California Press, 2013.)
