Priča o Judi započinje kadrom u polutotalu u kojem pratimo njegov polagani uspon prema svratištu usred ničega. Sjena mu je kratka, kamenje ispod njegovih nogu puca, a zrak koji udiše titra od vrućine. U jednom od sljedećih kadrova vidimo Judu kako na leđima nosi Isusa kojeg je pustinja iskušavala proteklih četrdeset dana. Sekvenca koja izlaže njihov povratak u Galileju dovoljna je redatelju Rabahu Ameur-Zaïmècheu za definiranje odnosa: Juda je Kristov najbliži sljedbenik čija su odanost i spremnost da služi neupitne. Zaïmècheov Juda neće se prometnuti u nitkova, nego će do samog kraja ostati sušta suprotnost novozavjetnom Judi koji je dao ime izdajnicima najgore vrste i drvu o koje se objesio. Ovog Judu karakterizira, nasuprot tome, odanost. I to isključivo odanost. Zaïmèche potpuno preinačuje priču o najgorem od nepravednika iz kršćanskog imaginarija te ga pokušava rehabilitirati. Zavodljiva je, i vrlo vjerojatna, ideja da je ta rehabilitacija barem djelomice inspirirana nedavnim otkrićem Evanđelja po Judi. U tom gnostičkom tekstu Juda predaje Isusa vlastima, kao što ga predaje i u tekstovima kanonskih evanđelja, ali ta predaja nije ujedno i izdaja dobročinitelja budući da Juda samo postupa prema Isusovim uputama. Ono što je zanimljivo jest da, ako problem postavimo na razini providnosti, prestaje biti važno govorimo li o Judi iz gnostičkog ili pak o Judi iz kanonskih evanđelja. Naime, prema novom savezu, Isus je morao biti osuđen od strane čovjeka na smrt na križu radi otkupljenja grijeha i spasenja čovječanstva. Ako je ekonomija spasenja nužna, ako je ona predstava s već napisanim scenarijem u kojoj su ljudi koji okružuju Isusa marionete, onda nije važno vide li oni ili pak ne vide tko im povlači konce. Zato nije važno ni, primjerice, predaje li Juda Isusa radi vlastitih interesa ili zato što je taj nalog dobio od Sina Božjeg. To primjećuje i Giorgio Agamben u jednoj svojoj nedavnoj knjizi te, u par redova posvećenih Judi, piše: “Judin čin ne možemo smatrati tek nesretnom epizodom, a još manje očitovanjem mračnih sila koje izmiču Božjoj volji i djelovanju. On je, kako god okrenete, njima podređen. Preko onog što želi i čini, Juda čini ono što Bog želi da bude učinjeno.” Agambenu, kako vidimo, Juda nije pretjerano zanimljiv. Njega zanima prokurator Judeje.
Pilat i Isus omanja je Agambenova knjiga posvećena sceni suđenja koja je prethodila razapinjanju na križ [tal. Edizioni nottetempo : 2013 / eng. Stanford UP : 2015]. Njen američki izdavač istaknuo je da može biti korisna jer pokazuje ono što je na kocki u dvadeset godina dugom projektu Homo sacer kojeg je prije par mjeseci Agamben zaokružio i zaključio [Upotreba tijelâ : Homo sacer IV, 2]. Ne bih htio tome proturječiti, ali mi vrijeme provedeno s ovom knjižicom govori da je ona puno više i potencijalno nešto puno začudnije od toga. Agambenov tekst prividno se razvija kao skrupulozna i eruditna egzegeza Novog zavjeta, sam sebe predstavlja kao alegoriju našeg vremena obilježenog permanentnom krizom, ali meni se čini da je riječ prije svega o vrlo zaigranom i gorko duhovitom tekstu koji najviše daje jednom kad mu pristupite kao takvom.
Ima jedna zagonetna scena u Zaïmècheovom filmu: nakon otkrića da ih slijedi pisar iz Kumrana i zapisuje sva njihova djela, Juda to priopćuje Isusu koji mu kaže da “učini što mora i da to učini brzo” (to su iste one riječi koje u kanonskim evanđeljima Isus izgovara na posljednjoj večeri aludirajući na Judinu skorašnju izdaju). Nakon toga Juda odlazi, pronalazi pisarove svitke i baca ih u vatru. Zaïmèche nam, dakle, sugerira da je naša predodžba o Judi rezultat osvete pisara čiji je rukopis Isusov najodaniji učenik, poštujući nalog svog učitelja, uništio. Zašto su rukopisi morali gorjeti? Mislim da odgovor na to pitanje daje jedna druga scena koje nema u filmu. To je scena Isusovog sukoba s pismoznancima: farizeji su jednom prilikom optužili njegove učenike da “ne postupaju po predaji starih, nego nečistih ruku blaguju”, na što im je on odgovorio da su “napustili zapovijed Božju” i da se drže “predaje ljudske” (Mk 7:5-8). Isus, gledajući farizeje, želi da svitci budu uništeni kako bi izbjegao fiksiranje svojih riječi u pismu, njihovo pretvaranje u predaju koja neće nadahnjivati nego ograničavati, odnosno tradiciju zbog koje će ljudi nužno izdati uspomenu na njega upravo kad im se bude činilo da su joj najviše vjerni. Istina koju Isus svjedoči nije u njegovim čudima, nije čak ni u njegovim riječima, “lakim poput lastavica u letu”, nego u smrti na križu kojom su otkupljeni grijesi svijeta. Postoji, i to je Agambenovo misaono ishodište u ovom tekstu, samo jedna autentična predaja: prvo Bog Otac predaje ljudima svog jednorođenog Sina, zatim ga Juda dalje predaje vlastima koje ga osuđuju na smrt na križu te on, prije smrti na križu, konačno u ruke Oca predaje duh svoj. Tim se krug zatvara, predaja više nema, i sve su tradicije ukinute. Jedina problematična instanca u tom krugu je vlast koju zastupa Pilat. Agamben tvrdi da ekonomiji spasenja – odnosno kršćanskog poimanja povijesti – prijeti suspenzija kad Isus biva predan Pilatu. Ovo je onaj moment u tekstu kad morate pristati ili odbiti slijediti Agambena. On se ne trudi pretjerano fundirati mišljenje da prokurator Judeje nije unaprijed upisan u ekonomiju spasenja te to mišljenje treba u dobroj vjeri uzeti kao pretpostavku ostatka teksta. Ako nju prihvatite, prihvatili ste da ekonomija spasenja ovisi o Pilatu koji ne zna koji je ulog odluke koju treba donijeti. Zna samo da mu cijeli slučaj zadaje glavobolju i da najrađe ne bi u njemu sudjelovao.
Ivan je puno precizniji i izdašniji u opisima suđenja Isusu u odnosu na druge evanđeliste. Agamben se na njega oslanja dok uspostavlja dvije nemoguće teške situacije u kojima su se našli Isus i Pilat. Počnimo od Isusa – on je pravi Bog i pravi čovjek. Agamben posebno inzistira na drugom dijelu ove formule: “Dok je čovjek, Isus je samo čovjek, baš kao i Pilat. Zbog toga je njegovo svjedočanstvo paradoksalno. On mora na ovom svijetu svjedočiti da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta – ne da je ovdje samo čovjek, a da je negdje drugdje bog.” Dakle, Isus mora potvrditi prisustvo izvanpovijesne i vječne stvarnosti u povijesti i u vremenu ili, recimo to tako, onog što je neizrecivo u izrecivom. Time što kaže da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta on ga niječe (Iv 18:36), a time što kaže da je ono nadohvat ruke ga potvrđuje (Lk 17:21). Agamben je u pravu kad piše da je “iz perspektive zakona njegovo svjedočanstvo osuđeno na neuspjeh i da mora završiti u farsi.” Čini se da Isusov iskaz sadrži kontradikciju, no sjetimo se s čim smo počeli – on je pravi Bog i pravi čovjek. Za razliku od Agambena, čini mi se da bi vrijedilo naglasiti i prvi dio formule. Ako govorimo o pravom Bogu, svemogućem Bogu, onda govorimo o biću koje u svakom smislu nadilazi ljudske moći spoznaje: Bog ima uvid u ono što ljudi nisu spoznali i može učiniti stvari koje ljudi nikad neće ni moći spoznati. Imajući to na umu, što znači jedna kontradikcija? U božansko-ljudskom susretu sporan nije toliko Isusov iskaz u jeziku, već spornim postaje jezik kao takav. Pilat je u stanju razumjeti da bi u čovjeku koji stoji pred njim moglo biti nešto što transcendira povijest, razumijevanje i jezik. “Inače”, piše Agamben, “ne bi odgovorio ‘onda jesi kralj’ kad mu je Isus rekao da njegovo kraljevstvo nije od ovoga svijeta […].” Prokurator se našao u sljedećoj situaciji: moguće je da je Isus kralj, a da njegovo kraljevstvo ipak nije od ovoga svijeta. On nipošto nije spoznao što to znači, ali ako nije spoznao što to znači, ako on ne može spoznati što to znači – ako nijedan čovjek ne može to spoznati – to ipak ne znači da je nešto takvo nemoguće. Na kraju, nije ni bitno: Pilat ne razmatra odnos između misli i božanskih atributa, nego treba li ili ne treba osuditi misterioznog čovjeka koji stoji pred njim. Prokurator ne želi osuditi Isusa zbog tvrdnje o kraljevstvu koje nije od ovoga svijeta, ali je potaknut na to jer te tvrdnje destabiliziraju kraljevstvo od ovoga svijeta čiji je on namjesnik. Židovi koji su mu Isusa predali i koji traže njegovu osudu dokaz su tome. Suđenje, ako ga možemo takvim nazvati, dugo traje. Pilat oklijeva presuditi i na kraju, kako Agamben pokazuje, samo predaje Isusa Židovima. Dakle – predaje, a ne presuđuje. Što znači izostanak presude? To nas dovodi do Agambenovog odgovora i poante njegove knjige: Pilat, predstavnik zakona, nije se upisao u ekonomiju spasenja time što je propustio presuditi Isusu, a posljedica tog propusta je strašna: čovječanstvo neće biti iskupljeno ni spašeno.
Radi opravdanja imperijalne moći i saveza koji je Crkva s njom sklopila, unutar crkvene misaone tradicije razvijeno je objašnjenje zašto je Bog odlučio sići među ljude baš za vrijeme Augustovog cenzusa (Lk 2:1). Bog se prema toj egzegetskoj tradiciji odlučio roditi i biti popisan na zahtjev rimskog cara kako bi njegova ljudska priroda bila sankcionirana unutar pravnog poretka koji se protezao na cijeli svijet. Bog je svojim rođenjem odlučio priznati pravni poredak ljudi te je unutar tog pravnog poretka trebalo biti presuđeno Bogu da bi svijet bio spašen. Ali Pilat nije presudio. Budući da presuda nije izrečena pravni poredak i poredak spasenja nisu se isprepleli. Pilatov propust ih je zauvijek odijelio ili je barem vezu između njih učinio neproničnom. Zato što on nije napravio ono što je trebao kad se odlučivalo o temeljima prava, pravo je ostalo bez svog onostranog temelja.
Jedna suverena moć koja je mogla ustanoviti zakon povukla se. Sad je ostavljen prostor mnoštvu zemaljskih suverena koji neće presuđivati po pravu nego i o pravu. Njihove odluke bit će paradoksalne. Razjasnimo paradoks u srcu moderne moći preko dvije postavke: prve – te da neki pravni poredak obuhvaća, popisuje i razdjeljuje sve činove na normalne i izvanredne i druge – te da neki čin nije sam po sebi normalan ili izvanredan, već uvijek treba donijeti odluku o njegovom stanju koja je, naravno, i sama čin. Problem nastaje kad si netko uzme pravo da odlučuje o pravnom poretku kao takvom. U tom slučaju dvije postavke proturječe jedna drugoj jer mora biti utvrđeno da odluka o njegovom stanju u isto vrijeme pripada pravnom poretku i ne pripada pravnom poretku. Odluka koja se odnosi na sam poredak, ona koja odlučuje o izvanrednom stanju, utemeljuje neki poredak. Agamben kaže da su suverene odluke o izvanrednom stanju, odnosno odluke o suspenziji vladavine prava danas, u vrijeme krize, tako učestale da to definiranje prava i njegovu vladavinu čini iznimno nestabilnom i krhkom. Priča o Pilatu funkcionira kao neka vrsta mita koji treba objasniti uzroke te krize. Prema toj priči prokurator nas je osudio na krizu. Budući da nije odlučio na vrijeme, Bog se povukao i zaboravljen je, a ljudi moraju stalno odlučivati ne samo po naslijeđenom pravu nego i o samom pravu. Kad bismo previše ozbiljno shvatili ovu priču mogli bismo pomisliti da je filozof očajan ili bar da je, poput Piera Paola Pasolinija, “nevjernik koji osjeća nostalgiju prema vjerovanju.” Međutim, Agamben takvu nostalgiju ne osjeća, baš naprotiv – stalo mu je jedino do čovjeka koji je raskrstio s Bogom. To treba imati na umu kad čitamo Agambenovo čitanje evanđelja.
Agamben je povremeno sklon šalama poput ovog teksta, a njegov je humor opor. Po tome podsjeća na Luisa Buñuela, još jednog velikog nevjernika čije su priče pokazale da je o vjerovanju znao više od bilo kojeg vjernika. Agamben je dostojan Buñuelovih vrhunaca kad ispraća Isusa na križ suptilno sugerirajući da tamo neće nikoga otkupiti budući da ga je prokurator propustio osuditi i da će sva ta muka kroz koju će proći biti uzaludna. Isto tako sugerira da se Bog nakon tog fijaska povukao i napustio ljude. Neki teolozi drže da najveća kazna koja može dopasti čovjeka, ona za koju doista više nema lijeka, nije Božja srdžba nego njegov zaborav. Božji zaborav je, onkraj svake kazne, najrafiniranija osveta od koje vjernik strepi kao od jedine nepopravljive, pred kojom drhti i pred kojom njegova misao prestrašeno uzmiče. A Agamben? On nije vjernik nego mislilac koji šeta u veseloj povorci onih protiv kojih nemoćan ostaje zaborav Božji jer su oni sami Boga zaboravili.
Piše: Ante Jerić
Rabah Ameur-Zaïmeche : Histoire de Judas [Francuska, 2015. / 99′]
Giorgio Agamben : Pilato e Gesù [nottetempo, 2013.]
