Glavna vrlina filma Anđeosko lice, kao i filma Mjesec je plav koji je uslijedio nakon njega, jest ta da nas oslobađa od nekih predrasuda u pogledu njegova autora. Naš sve bolji uvid u pametnu višeznačnost njegovih tema, kao i u nevjerojatnu fluidnost i suptilnost pokreta njegove kamere, vrlo bi nas brzo mogli dovesti do toga da uskoro više ne bismo mogli vidjeti ništa onkraj toga i tako bismo se doveli u opasnost da svedemo veliki talent Otta Premingera na ono što su, treba reći, tek manje važne dimenzije. Najprije, budimo zahvalni na ovim dvama filmovima jer su nam oni svojom nepretencioznošću, jednostavnošću svojih setova i improviziranom fotografijom pokazali da Preminger, ako smo ikada i sumnjali, posjeduje puno više od puke sposobnosti da izvuče najbolje iz vješto napisanih scenarija, odličnih glumaca i tehničkih sredstava dobro opremljenog studija.
Dakle, trebali bismo napisati pohvalu siromaštvu, čak i ako je jedino dobro što ide s njim domišljatost da ga se prikrije i posljedična stimulacija kreativnosti. Zar ne bi bilo dobro bar jednom izložiti svakog priznatog redatelja siromaštvu? Dobro je poznato da bogatstvo umanjuje osjetljivost; ima li uopće koja druga kušnja za talent koji ne sumnja u sebe?
S opremom koja, nakon usporedbe s tehničkim sredstvima Twentieth Century-Foxa, izgleda kao da pripada amaterskom redatelju, Preminger svodi svoju umjetnost na ono esencijalno, na skelet koji je nedavno tek provirivao iza očaravajućih slika ili neprovidne arhitekture scenarija i mizanscene. Ovdje su gotovo gole izložene osnove filma. U kontrastu sa strogim pristupom tako dragim Selznickovim ili Metro produkcijama, Anđeosko lice i Mjesec je plav za Premingera predstavljaju ono što Dvoje ljudi predstavlja za Dreyera, ono što Velika žega predstavlja za Langa ili Žena na plaži za Renoira: zaključni dokaz talenta ili redateljske genijalnosti. Da budem sasvim jasan: ne tvrdim da su ovo njegova dva najbolja filma – to su oni filmovi koji nam na najbolji način ukazuju kako da pristupimo drugima kao i tajni talenta njihova redatelja, oni koji nam potvrđuju ono što smo već mogli nazrijeti: to da je talent o kojem govorimo prvo i osnovno funkcija specifične ideje filma.
Ali koja je to ideja? I zašto je okružujem velom misterije? Više ne znam što da mislim o Premingeru: samo ću kratko reći da me on više intrigira nego uzbuđuje. Ali želim da ovo bude shvaćeno kao prva, iako nikako ne i posljednja pohvala na njegov račun: na kraju krajeva, nema baš puno redatelja za koje možemo reći da su nam intrigantni.
Znam da bi sad bio pravi trenutak za predvidljivo razglabanje o temi ili o likovima. Na primjer, o ulozi Jean Simmons i njezinoj sličnosti i odstupanjima od nekih drugih redateljevih heroina itd. Znam to jako dobro, ali neki vrag mi šapće u uho: “Je li to doista važno; zar ta lažna i zločinačka čistoća nije samo očitovanje konvencije i zanata?” A opet, ovaj banalan lik, tako ću o njoj govoriti, djeluje svježe i zna iznenaditi. Zašto je to tako, ako ne zahvaljujući misteriju koji nije raspisan u scenariju?
Nadalje, nemojmo precijeniti često podcijenjena čuda misterija. Ali ovaj enigmatični film ne pretvara se da je išta drugo doli to: treba odmah istaknuti da je prva enigma pojačana drugom koja je nedokučiva. Ako polovica radnje ostaje misterij, onda će biti da rješenje ponuđeno logikom priče ne odgovara pobuđenim emocijama: zanimanje za ono što leži izvan radnje neprekidno šarafi našu pozornost na geste likova čije nam slike istovremeno svjedoče o manjku bilo kakve dubine. A opet je dubina ono čemu oni teže, i to najumjetnija dubina, budući da ne izvire iz sumnjive i upitne suptilnosti ljudskih bića nego iz same umjetnosti, iz korištenja svega onoga što film nudi redatelju.
Nikad ne bih glasao za to da bi redatelj trebao izabrati scenarij kao izliku koja će mu omogućiti još jednu priliku da snima, da režira glumce, da bude kreativan. Jesam li scenarij nazvao izlikom? Mislim da se to ne odnosi na ovaj film, ali ipak, Preminger u scenariju vidi prvenstveno priliku da stvori određene likove, proučavajući ih pritom s neviđenom pozornošću, promatrajući kako reagiraju jedni na druge i, konačno, izvlačeći iz njih određene geste, stavove i reflekse – oni su razlog da njegov film postoji, njegova prava tema.
Nije da je tema za njega nevažna. Sad ću doista izreći pohvalu: Preminger nije jedan od onih koji bi se spremno prihvatili baš bilo čega; lako je vidjeti što ga zanima ovdje preko izmjene nekih uspješnih dijelova s nekima koji očituju mirnu začudnost. Teško je zamisliti egzegezu Premingera na temelju komparativnog proučavanja anegdota; to postaje lakše na temelju proučavanja određenih konstanti koje ne bi bile baš narativni elementi, nego prije opsesije autora koji zna koje teme najviše odgovaraju.
Možemo se zapitati što on iz uvjerenja unosi u priču: vjeruje li u nešto? Pokušava li nas uopće natjerati da mi povjerujemo u to? Njegove nevjerojatnosti zasigurno nisu neuvjerljive: često su trenuci u kojima nešto nevjerojatno izbije – kao kad se Laura vrati među žive ili kao kad doktor Korvo hipnotizira samog sebe u zrcalu – oni trenuci u kojima je film najuvjerljiviji. No u ovom filmu, gdje su formalne čarolije poput onih u Lauri ili Vrtlogu zabranjene, pravi problem nije u tome da se neuvjerljiva priča učini uvjerljivom, nego prije u tome da se pronađe dramska ili narativna uvjerljivost, čisto filmska istina. Meni se možda više sviđa drukčija ideja filma, ali svejedno tražim da ono što Preminger nastoji postići bude jasno shvaćeno – a on to postiže sa suptilnošću koja je dovoljna da zadrži vašu pažnju. Meni je draža možda naivnija koncepcija stare škole Hawksa, Hitchcocka ili Langa koji prvenstveno vjeruju u svoje teme, a potom iz tog uvjerenja crpe snagu svoje umjetnosti.
Preminger prvenstveno vjeruje u mizanscenu, u stvaranje preciznog sklopa postava i likova, u mrežu odnosa, u arhitekturu veza, u animirani sklop koji izgleda zaustavljen u prostoru. Ako za njega izazov nije to da snimi komad kristala, njegovu prozirnost i raznolike odsjaje kao i jasne, oštre linije ili to da učini čujnim određene rijetke i nečujne harmonije čija neobjašnjiva ljepota modulacije iznenada opravdava čitavu glazbenu frazu, onda ne znam što je. Ovo vjerojatno izgleda kao definicija određene vrste precioznosti, ali u njezinom najuzvišenijem i najtajanstvenijem obliku, budući da ona nema uporište u zanatu, nego u predanoj i rizičnoj potrazi za prethodno nečujnom notom; ne možemo se umoriti od toga da je slušamo niti tvrditi da ćemo, ako je produbimo, iscrpiti njezinu enigmu – ona predstavlja vrata koja vode u nešto s onu stranu intelekta, vrata koja se otvaraju prema nepoznatom.
Takve su kontingencije mizanscene i čini se da nam Preminger nudi baš to: vjeru u praksu svoje umjetnosti koja mu omogućuje da na jedan drugačiji način razotkrije njezine najveće dubine. Ne bih želio ustvrditi da je njegova umjetnost neki apstraktni estetski eksperiment. »Volim rad više od bilo čega drugog«, rekao mi je. Doista vjerujem da je za Premingera film prvenstveno prilika za rad, za propitivanje, za traganje i rješavanje problema. Film nije toliko cilj, koliko sredstvo. Privlači ga njegova nepredvidljivost, slučajna otkrića da se naopake stvari ne mogu dogoditi prema planu, improvizacija sada i ovdje koja se rađa iz sretnog trenutka i posvećena je prolaznoj esenciji nekog mjesta ili osobe. Kad bi Premingera trebalo definirati jednim izrazom, najbolji izbor bio bi metteur en scene, premda se ovdje ne radi o tome da ga je njegova karijera u kazališnoj režiji bitno obilježila. Naprotiv, usred dramskog prostora stvorenog susretima ljudi, on do krajnjih granica iskorištava sposobnost filma da zahvati ono slučajno (ali izvoljenu slučajnost), da zabilježi ono nenamjerno (ali stvoreno nenamjerno) pomoću blizine i oštrine pogleda; odnosi likova zatvaraju se u krug razmjena gdje se ništa ne obraća gledatelju.
Što je mizanscena? Ispričavam se što pitam tako riskantno pitanje bez pripreme i uvoda, posebno uzevši u obzir da nemam namjeru na nj odgovoriti. Ne bi li ovo pitanje uvijek trebalo imati na umu kad o nečemu razmišljamo? Bit će bolje da pružim primjer: noćna je šetnja među tragovima prošlosti, parnjak šetnji Dane Andrewsa među onim što pripada mrtvoj Lauri, klasično iskušenje mediokriteta. Ali Preminger nije tek autor ove ideje; on dodaje zvuk nesigurnog hoda Jean Simmons, njezin sklupčani lik u naslonjaču.
Ono što je moglo ispasti banalno ili jeftino spašeno je zahvaljujući zapanjujućem izostanku popustljivosti, tvrdoći protjecanja vremena i lucidnosti pogleda; ili, radije, nema više teme i njezina tretmana, ustrojstva ili sreće, nego potpuna, uznemirujuća, očita prisutnost filma koji je do suštine osjetljiv.
Mjesec je plav tako je manje briljantna duhovita komedija snimljena zahvaljujući vještom redatelju i glumcima, a više – putem stalne invencije riječi i gesti, putem preciznosti s kojom je opasana apsolutna sloboda likova – čista potvrda moći koja je dirljivija od bilo koje priče. Ako se u filmu mizanscena ikad očitovala radi nje same, onda je to učinila ovdje. Što je film ako nije igra između glumaca i glumica, heroja i seta, riječi i lica, ruke i predmeta?
Jednostavnost ovih filmova, daleko od toga da ugrozi ono esencijalno, naglašava je tako da to graniči s provokacijom. A ono što bi ono esencijalno moglo ugroziti – sklonost pojavnom, prirodnom, pametnom iznenađenju nepredvidivog, traganje za slučajnim gestama – sve se to svejedno združuje s tajnom stranom filma, ili čovjeka, koja ga čuva od ništavila. Ne mogu tražiti više od toga.
Preveo: Ante Jerić
