Filmofilija kakvu i danas poznajemo nastala je, kao i filmski modernizam i novi val, pedesetih godina 20. stoljeća u krugu “djece kinoteke”. Mistična riječ kojom se tad – a i još godinama poslije – određivao onaj višak značenja koji je od nekoga filma činio upravo filmsku umjetnost, filmsku umjetninu, bila je mizanscena (mise-en-scène). Običan francuski kazališni izraz koji označava postavljanje na scenu, uprizorenje – no što kad se ta inscenacija ne događa za fiksirane gledaoce, nego za neživ predmet koji se ipak kreće, živi: filmsku kameru? Da li je mizanscena naprosto sve ono što vidimo na filmskom platnu – ili je to suodnos filmskoga svijeta s kamerom koja ga predočava, suodnos onoga što na ekranu promiče s onim što to bilježi (kamerom)? Mizanscena, “veliki neodredivi pojam filmske kritike”, mistična je odrednica pod kojom neki misle na režiju, na scenografiju, na sve prikazano unutar pokretnoga okvira, na sam filmski stil – na višak značenja koji filmski postupak i ono što film prikazuje čini filmskom umjetninom.
Prvi ciklus Kina emancipacije u MaMi posvećen je razmatranju ovoga krunskog pojma, i to uz filmove koje je novovalna i kasnija kritika često spominjala, opsjednuta kultom mizanscene, dugog kadra, kadra-sekvence i widescreena. Kroz šest susreta u mjesečnom ritmu pogledat ćemo i razgovarati o sljedećim filmovima:
– Anđeosko lice (Angel Face, Otto Preminger, 1956)
– Dama u jezeru (Lady in the Lake, Robert Montgomery, 1947)
– Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s’est échappé ou Le vent souffle où il veut, Robert Bresson, 1956)
– Divlja rijeka (Wild River, Elia Kazan, 1960)
– Dva tjedna u drugom gradu (Two Weeks in Another Town, Vincente Minnelli, 1962)
– Prezir (Le mépris, Jean-Luc Godard, 1963)
Prvi susret zakazan je za srijedu, 20.01.2016. u 20 sati. Kino emancipacije vode Tomislav Šakić i Ante Jerić.
