Elia Kazan bio je na glasu kao redatelj “barokne” mizanscene čiji su filmovi nalikovali “oluji konfeta koja gledatelju uopće ne daje mira” (Manny Farber).
Divlja rijeka (1960) po mnogima je njegov najuspjeliji film. Jonathan Rosenbaum opisuje ju kao elegičnu meditaciju o odnosu između društvenog napretka (gradnja brane u kasnim tridesetim godinama) i pojedinačnog otpora neumitnoj promjeni (odbijanje starice, Elle Garth, da napusti svoje imanje prije nego što otok bude poplavljen). Film, uz tu osnovnu dramatsku situaciju, donosi kompleksnu ljubavnu priču s najviše nijansi u čitavom Kazanovom radu. Obilježava ga režijski stil koji na doista prekrasan način izražava i pojačava sukob među likovima: dosljedno prelazeći sa srednjih kadrova na duge kadrove, Kazan prelazi s razmatranja samih likova na njihovo situiranje u prirodni okoliš koji pomaže da ih odredimo — zemlja, polja, građevine i rijeka nipošto nisu samo pozadina na kojoj se priča odigrava, već su njezin sastavni dio.
