Čini se da ideja destrukcije mijenja predznak, kako u polju teorije tako i u umjetničkim praksama 20. stoljeća: ne samo da se destrukcija više ne odbacuje kao sasvim besmisleno nasilje, već se također ne shvaća ni samo kao negativni pars destruens, koji otvara prostor za stvaranje nečega novoga. Od urušavajućih struktura Matta-Clarka ili Rachel Whiteread, Ulayovih iščezavajućih fotografija, preko Le Corbusierova Plan Voisina do Maljevičeva zahtjeva da se sve slike u Rusiji spale, pojavljuje se ideja da promišljanje pepela i ruševina može biti plodno tlo iz kojeg mogu izrasti nove ideje i forme, te da stoga urušavanje strukture samo po sebi predstavlja novi oblik i novu priču koja govori o nečem bez presedana.
Besana istražuje kako su nekoliko ključnih trenutaka u umjetnosti 20. i 21. stoljeća pogodili u srž problema koji je u isto vrijeme mučio politiku i filozofiju: kako proizvesti novu ideju oslobođenu od svakog dijalektičkog odnosa s onim što bi ta ideja trebala prevladati. Dugim riječima, kako zaobići mrtvu točku negativnosti.Fokusirajući se na nekoliko primjera – od filmova Jia Zhang-Kea do suvremene noise glazbe – u kojima je proces destrukcije identičan izgradnji novog, Besana će nastojati ocrtati kako se takva konstruktivnost destrukcije može postići različitim strategijama ispražnjenja i intenziviranja. Od gomilanja predmeta i simbola Dietera Rotha, povezanog sa stalnim procesom truljenja, do korištenja šutnje kao Kampfplatza Johna Cagea, gdje sukobljeni zvukovi iznova oblikuju prostor glazbe, čini se da umjetnost odražava i različito artikulira dvostruka nastojanja politike i filozofije da intenziviraju proturječja sve do točke usijanja te da novu ideju proizvedu suspenzijom ili brisanjem svih veza s danim sredstvima reprezentacije.
Ovo se predavanje održava u sklopu većeg projekta pod nazivom Fiat Vacuum, o povijesti figure praznine u 20. stoljeću, kojeg Besana vodi s Ozrenom Pupovacem u vidu različitih seminara, konferencija i radionica na nekoliko europskih institucija.
Bruno Besana predavao je filozofiju na Paris VIII i Bard Collegeu u Berlinu. Autor je nekoliko članaka o suvremenoj filozofiji – o misli Jacquesa Rancièrea, Gillesa Deleuzea i Alaina Badioua, a također i prevoditelj s francuskog i engleskog na talijanski jezik. Bio je dijelom ICI Kulturlabora u Berlinu te Jan van Eyck Academie u Maastrichtu, te je jedan od osnivača kolektiva Versus Laboratory.
