Godina je 1962, doba kasne klasike u Hollywoodu je na zalasku – već tri godine ima kako je novi val zauvijek promijenio tok povijesti filma – a s njime i doba widescreena, mjuzikla, blještavog tehnikolora i star-sistema. Ima li bolje osobe da se oprosti s tom dekadentnom erom Hollywooda od Vincentea Minnellija, čije je ime u naslovu barem jedne knjige o “smrti klasičnoga filma” i slavljenoga u Cahiers du cinema kao redatelja koji snove pretvara u materiju?
Otac modernoga mjuzikla ostao je s vremenom ipak čovjek u sjeni, vezan isključivo za jedan studio (MGM), nikad naširoko slavljen kao kanonski Autor, kako se to dogodilo s njegovim suvremenicima Fordom, Hawksom, Walshom, pa čak i Wylerom ili Wilderom. No Minnellijeve mjuzikle svi znaju – Srest ćemo se u St. Louisu, Priče s Broadwaya, Amerikanac u Parizu, Diži zavjesu, Gigi. (Filmofili pak ističu melodrame Neki su dotrčali, Čaj i simpatija, Žudnja za životom, Grad iluzija, Kuća na brijegu i Dva tjedna u drugom gradu.) Ante Peterlić istaknuo je, kao temelje Minnellijeva stila, funkcionalno i spektakularno korištenje tehnikolora, ekspresivno baratanje vedrim ugođajima nedjeljivih osnovnih boja (crvena, žuta, plava), inovativnost u inkorporaciji koreografije u prizore, vizualnu rafiniranost. Vatromet boja, glazbe, plesa i widescreena čini Minnellija vrhunskim redateljskim primjerom klasične mizanscene 1950-ih.
Minnellijev kasni film Dva tjedna u drugom gradu (1962) u widescreenu predočava priču o pravljenju filma (američki producent u Rimu) te je stoga idealan parnjak filmu koji ćemo prikazati u lipnju – Godardovu Preziru (1963) – da bi se razvidno objasnio prijelom koji se u filmskoj stilistici dogodio oko 1960. Ova dva filma uz narativnu okosnicu – snimanje filma u internacionalnoj produkciji – dijele i mnoge motivske sklopove (igre moći i žudnju koja vodi prema tragičnom kraju). Ipak, oni ne mogu biti različitiji. Razlike koje postoje među njima svakako je moguće uobličiti kao posljedicu jaza koji se otvara između klasičnog i modernističkog filma ili holivudskog narativnog i europskog art filma. No, u njihovoj pozadini leži dublje estetičko pitanje koje je moguće povezati s načinom poimanja mizanscene u svakom od ovih filmova i, kako sugerira Adrian Martin, u filmu kao mediju tijekom čitave njegove povijesti. Što se promijenilo između 1962. i 1963., tijekom samo jedne godine koja dijeli Minnellijev i Godardov film, i tako presudno obilježilo razvoj mizanscene i načina na koji razmišljamo o njoj? Odgovor ćemo pokušati dati na posljednjim dvama susretima prvog ciklusa Kina emancipacije.
