Životi najčešće idu svojim tokom kao rijeke. Tjelesne i psihičke preobrazbe samo učvršćuju postojani identitet. No, uslijed teških trauma, a katkad ni zbog čega, rijeka iskoči iz korita, njezin tok se stane račvati i nova ličnost, bez presedana, počne supostojati sa starom, sve dok je naposljetku ne istisne. Nastaje novo biće bez vlastite povijesti.
Catherine Malabou u Ontologiji nezgode inzistira da takva promjena identiteta nije samo posljedica izvanjskog događaja, koji nastaje čisto slučajno te aficira i mijenja izvorno stabilan identitet. “Normalni” identitet od samog je početka promjenjiv i preobraziv entitet, koji uvijek može iznevjeriti sama sebe ili si reći zbogom. Malabou uz pomoć Spinoze, Deleuzea i Damasija, kao i Prousta, Duras i Thomasa Manna, ukazuje na to da je promjena identiteta razaranjem čovjekova egzistencijalna mogućnost, biološka i ontološka sudbina upisana u njega kao eventualnost.
Ljudi koje zadesi nezgoda iznenada postaju stranci samima sebi. Oni nisu samo slomljeni, shrvani patnjom ili nedaćama, već postaju novi, drugi, nanovo rođeni ljudi. Imajući to na umu, Malabou Ontologijom nezgode odgovora na imperativ formuliranja opće teorije traume koja bi na svjetlo iznijela ono što je sustavno ostalo nemišljeno u okviru psihoanalize: razmatranje jednolikosti reakcija poput hladnoće, gubitka interesa i izostanka reakcija u novoj Internacionali koju čine nezaposleni, beskućnici, subjekti koji pate od posttraumatskog stresnog poremećaja, teško depresivne osobe, žrtve prirodnih i društvenih katastrofa.
Autorica je napisala poseban predgovor hrvatskom izdanju knjige. Tekst je preveo Marko Gregorić, dok je svezak oblikovao kolektiv Škart.
