Novi ciklus Kina emancipacije otvaramo filmom Strašna istina.
Najprije zaplet: Lucy (Irene Dunne) i Jerry (Cary Grant) dobrostojeći su bračni par s Manhattana. Kad Jerry nakon dužeg izbijanja od kuće pokuša slagati Lucy da je bio na Floridi te kad se Lucy pojavi u društvu šarmantnog učitelja, oboje će zaključiti da je njihovu braku došao kraj i pokrenuti brakorazvodnu parnicu. No, put do najavljenog rastanka je dug, grbav, pogrešan i, prije svega, urnebesno smiješan: komedija, a ne tragedija.
Komedije iz razdoblja velike depresije preuzeli su zadatak “stvaranja nove žene”. Ona je, na simboličkoj razini, bila kći predvodnica prve faze američkog feminističkog pokreta koja je kulminirala dobivanjem prava glasa u dvadesetim godinama prošlog stoljeća. Filmovi koje ćemo gledati u ovom ciklusu Kina emancipacije, i koje veličanstveno predstavlja Strašna istina, mogu biti shvaćeni kao parabole o fazi u razvoju svijesti u kojoj se javlja borba za reciprocitet ili jednakost svijesti između muškarca i žene, kao studija o uvjetima pod kojima ova borba za priznanje ili zahtjev za prepoznavanjem jest borba za međusobnu slobodu, posebno za gledišta koja imaju jedno o drugom. Ovo daje žanru screwball komedije, a posebno komediji ponovnog vjenčanja kao njezinom podžanru, utopijski karakter. Filmovi komedije ponovnog vjenčanja njeguju viziju za koju znaju da se ne može u potpunosti pripitomiti i naseliti u svijetu koji znamo. Ta nepripitomljivost i nemogućnost vizije da se naseli unutar postojećeg svijeta ima vrlo uočljivu narativnu posljedicu: u Strašnoj istini, kao i u ostalim primjercima žanra, izostaje proslava ili obred kakav bismo očekivali u klasičnoj komediji. Taj narativni otklon i subverzija tradicije rezultat je unutarnje logike radnje. Iako film poštuje sretni kraj kao odliku roda komedije te se par koji se na početku filma razvodio na koncu pomirio u pastoralnom ambijentu, proslava koja bi bila koodificirana od strane zajednice izostaje. Lucy i Jerry svoju sreću moraju pronaći sami, isključivo uz pomoć vlastitih sposobnosti da, improvizirajući, zajedno stvore svijet u kojem će živjeti, s onu stranu bilo kakve društveno sponzorirane ceremonije.
Film je odlučno prošao kod publike i kritike te je redatelju Leu McCareyju, koji je zanat ispekao tijekom dvadesetih godina u studiju Hala Roacha, donio prvog Oscara. Uz redateljsko umijeće McCareyja kao velikog komediografa i režisera, film svoju magiju duguje sretnom odabiru glumačkog para koji se odlično snašao u izmjeni ubojitih replika: Irene Dunne zasjala je kao nikad prije, dok je u holivudsku orbitu lansiran Archibald Alexander Leach, poznatiji kao Cary Grant. Njegov lik, definiran ovim filmom, postat će zaštitni znak žanra: nekoliko godina kasnije u Grant će Hawksovoj arhetipskoj “komediji ponovnog vjenčanja – Njegova djevojka Petko (1940) – ponoviti ulogu zgodnog i dovitljivog protagonista koji se našao u složenom odnosu koji se ne može prekinuti, ali ni nastaviti na isti način.
Sve to čini Strašnu istinu idealnim filmom za početak našeg ciklusa.
