Kino emancipacije

Kino emancipacije, drugi ciklus (2): Ništa sveto

Hazel Flagg (Carole Lombard) iz Varšave u Vermontu saznaje dobru vijest: ipak nije bila izložena radioaktivnom zračenju na radnom mjestu. Ipak neće umrijeti! No, vijest o prethodnoj krivoj dijagnozi prima duboko podvojena; s jedne strane sretna je što ne umire, no s druge, tužna je jer se, kao djevojka iz provincije koja nije vidjela svijeta, već spakirala za skoro putovanje u New York na visokoj nozi u sponzorstvu njezinih poslodavaca: naime, to je posljednja želja umiruće. Kad u grad stigne Wally Cook (Fredric March), novinar s vlastitom računicom koji nakon skandala što ga je sam zakuhao traži priču koja će se prodavati, Hazel pomisli da se ne mora nužno oprostiti od svojih snova…
 

Ništa sveto je screwball komedija te kao takva slijedi pravila žanra po kojima se ljubav, nakon što bude iskušana na peripetijama, obnovi i potvrdi na novim osnovama. No, film Williama Wellmana upadljivo pokazuje koliko toga možete promijeniti i podvaliti unutar preuzete narativne strukture. Veza danog para započinje se zahvaljujući sebičnim parcijalnim interesom, živi na prijevari i savršeno se uklapa se u širu mrežu društvene korupcije. Pogledajmo samo naše protagoniste i sporedne likove: tu je naš  junak – novinar, korumpirana mutikaša, spremna iskoristiti umiruću ženu za vlastiti probitak; tu je naša heriona – umiruća žena koja zapravo ne umire, beskrupulozna lažljivica spremna ići do kraja u prevari dok god to znači da će napustiti provincijski svoj gradić i ostvariti svoje snove; tu su ljudi iz tog gradića zbog kojih nije teško shvatiti od čega je pobjegla – negostoljubivi, sumnjičavi i ćudljivi. Tu su, na kraju, njihova djeca – ne baš nevini anđelčići, prije mali ljudožderi. Wellmanov cinizam hrani naš užitak puno više od romantičnog zapleta likova koje igraju Frederic March i Carole Lombard. Ah, Carole Lombard!
 

Lombard je bila glumica bez premca u sposobnosti da u jednom liku oda dojam krhkosti djevojke iz susjedstva i visoku sofisticiranost. Kao što ovaj film pokazuje, ona se podjednako dobro snalazi u provincijskom okružju i luksuznim hotelima art decoa. Mnogi kažu da screwball počinje i završava s njom: ona je prvu važniju ulogu dobila 1934. u filmu Howada Hawksa Dvadeseto stoljeće koji se, uz Caprin Dogodilo se jedne noći, smatra rodonačelnikom žanra, a tragično je skončala 1945. u avionskoj nesreći iznad Las Vegasa kad je žanr gubio na popularnosti. Uz nju, druga osoba za koju se ovaj film veže kao prekretnica nije redatelj Wellman, oprobani zanatlija koji je deset godina ranije osvojio prvog Oscara uopće, nego glasoviti producent David O. Selznick. S ovim filmom on počinje uspostavljati prepoznatljive odlike svojeg  studija. Spektakularnost je vidljiva u svim aspektima: iako je screwball antipod žanrovima koji naglasak stavljaju na tehničku inovativnost, zbog Selznickova upliva film je snimljen, i to iznimno umješno, u tada posljednjem kriku tehnologije: tehnicoloru. To je samo još jedan u nizu elemenata koji Ništa sveto čine iznimkom u korpusu screwball komedije.
 

Uvjerite se u našem društvu koliko je iznimna ta iznimka!

više