Na tribini »Što su Sloveniji donijele pobune 2012-2013 i što iz toga možemo naučiti u regiji?« sudjeluju istraživačice i istraživači Mirovnog inštituta (Mojca Pajnik, Lana Zdravković, Iztok Šori, Marko Ribač), Fakulteta za družbene vede (Simona Zavratnik) i Fakulteta za humanistične študije (Peter Sekloča) koji su se posljednjih nekoliko godina posvetili istraživanju političkih posljedica pobuna u Sloveniji 2012-2013.*
Razlozi i motivi za pobunu, zahtjevi i način kako su se ti zahtjevi oblikovali, razumijevanje međusobne suradnje, uloge civilnog društva, politike i političkog djelovanja centralne su teme istraživanja, a njegovi nalazi više su nego relevantni u današnjem kontekstu. O rezultatima istraživanja injihovim političkim implikacijama govoriti će istraživači i istraživačice na tribini »Što su Sloveniji donijele pobune 2012-2013 i što iz toga možemo naučiti u regiji?«, realiziranoj u suradnji s Mirovnim studijima. Tribinu moderira Mario Kikaš.
Sloveniju je 2012. i 2013. godine potresao niz prosvjeda, najmoćnijih i najbrojnijih od njezine samostalnosti. Ti prosvjedi na različite su načine artikulirali nezadovoljstvo političkom (kriza predstavničke liberalne demokracije), ekonomskom (kriza kapitalizma odnosno neoliberalizma) i socijalnom (porušeni društveni konsenzus) sferom.
Pobune, kako su prosvjede nazivali sami sudionici, započele su kao spontani izrazi bijesa u tranzicijom opustošenom Mariboru. Kao posljedica sistemskog i sistematičnog onemogućavanja političke participacije i agresivnog produbljivanja ekonomske i socijalne nejednakosti, brzo su se raširile po cijeloj Sloveniji. Unatoč tome, o »pobunjenicima« ne možemo i ne želimo govoriti kao o homogenoj cjelini. U pobunama su nastupale različite, međusobno i potpuno suprotne inicijative, organizacije i pojedinci s različitim interesima, vizijama i strategijama za njihovo ostvarivanje.
Jasno je da se je radilo o lokalnoj manifestaciji globalne pojave, koja se širi po cijelom svijetu kao fenomen »globalnog permanentnog rata« (N. Chomsky) odnosno »permanentnog izvanrednog stanja« (G. Agamben). Kao odgovor se generalno nude dvije vrste (političkog) djelovanja. Jedan je unutar postojećeg sistema parlamentarne liberalne demokracije, to jest unutar »mogućeg« i pretpostavlja ustanovljenje novih »lijevih« stranaka, koje bi sistem mijenjale iznutra. Drugi, koji pod geslom »Niko nas ne predstavlja!« zastupaju autonomni, samoorganizirani, radikalni kolektivi, tražeći drugačije oblike političkog djelovanja, i tako djeluju na području »nemogućeg«, odnosno na iznalaženju načina da »nemoguće postane moguće«.
*Temat »Družbena gibanja in alternativna politika: vstaje v Sloveniji 2012-2013« sa tekstovima ovih autora je izašao u reviji Družboslovne razprave (XXXII / 82), 2016 i besplatno je dostupan ovdje.
Vidimo se!
