Predstavljanje & umjetničko istraživanje oko jedne knjige
Sudjeluju: Jacques Rancière (Pariz), Leonardo Kovačević, Petar Milat (Zagreb), Ivana Momčilović (Bruxelles), Stephane Ginsburgh (Bruxelles) – klavir, Kosta Jakić (Bruxelles) – klavir, Dejana Sekulić (Bruxelles) – violina i zvuk, Marta Coronado (Bruxelles) – pokret, Flora Bouteilla (Helsinki)- live editing, Gregoire Rousseau (Helsinki)- električne skulpture
Organiziraju: Multimedijalni institut (Zagreb), kolektiv Eimigrative art i Edicija Jugoslavija (Beograd/Bruxelles), kolektiv Phd in One Night (Bruxelles/Vis)
— La Bellone (Rue de Flandre 46, 1000 Bruxelles)
* O KNJIZI *
Čitav korpus Jacquesa Rancièrea – od Noći proletera do nedavne knjige Béla Tarr, vrijeme od poslije – možemo sagledati kao neprestani rad na razmještanju i ponovnom određivanju različitih oblika vremena i ograničenja koje ono sa sobom nosi. U početku se radilo o pitanju stukturnog manjka vremena kod ljudi “čiji posao ne može čekati”, koji su ga morali ukrasti od noći da bi postali pjesnici i pisci. Rancièreovo uranjanje u radničke arhive dovelo ga je do epizode koja je opisana u Učitelju neznalici: raskidu s linearnim pogledom, koji obilježava pedagoški kronometar, pri čemu uvijek postoji neko “prije i poslije” (neznanja). Njemu je Rancière suprotstavio “bilo koji moment i bilo koje vrijeme” u kojem učenje može započeti i nastaviti se. Ta je epizoda kasnije rezultirala problematizacijom procedura konstrukcije predmeta historije i njihovih značenja (Imena historije). Oko 1989., Rancière u knjizi Na obalama politike analizira objave kraja povijesti i početka vremena, te njihove političke posljedice. Od sredine 1990-ih, problem temporalnosti navest će ga na proučavanje režima umjetničkih povijesnosti i na istraživanje vremena kakvo nastupa u djelima moderne književnosti i filma; pisci i filmaši, izgleda, mogu puno više reći o vremenu nego povjesničari ili filozofi.
No, ako Jacquesa Rancièrea nazovemo filozofom vremena, kao što neki predlažu, onda moramo istaknuti da on vrijeme ne stavlja u odnos s “bitkom” niti ga pretjerano zanima danas popularna melankolična afirmacija konačnosti. On vrijeme smatra uvijek već raspodijeljenim i fragmentiranim, pri čemu su udjeli u njemu nejednaki, te ono ne može biti predmet metafizičkih razmatranja. Za Rancièrea je temporalna raspodjela uvijek prvenstveno socijalna raspodjela zajedničke osjetilnosti. Vrijeme je, dakle, smješteno onkraj tradicionalnih pogleda na podjele i razdvajanja u kojima samo budućnost pruža obećanje pristojne i egalitarne sadašnjosti. U konstrastu spram tog stava, Rancière smatra da jednakost započinje ovdje i sada: štrajk radnika je, primjerice, jedna od (ne)mogućih konstrukcija imanentnog, zajedničkog prostor-vremena osjetilnih transformacija.
Moderna vremena su knjiga u kojoj Rancière na sistematičan i sintetičan način predstavlja svoj opći pogled na vrijeme, no također i knjiga u kojoj ukazuje na zajedničko vrijeme ili momente emancipacije. Njih savršeno oprimjeruje figura vala: između neaktivnosti i aktivnosti, između nekog prije i nekog poslije, stoji zajedničko more prepuno pokreta i momenata spremnih da razbiju horizont predvidljive, zacementirane sadašnjosti.
Moderna vremena zajednički objavljuju Multimedijalni institut i Edicija Jugoslavija u suradnji sa Studentskim kulturnim centrom Novi Sad, a tekstovi u knjizi baziraju se na predavanjima koja je Rancière posljednjih nekoliko godina održao u gradovima bivše Jugoslavije. Ovo je njihovo prvo objavljivanje.
