nformacija da je neka osoba „perfekcionist“ često pobuđuje blago divljenje. Težiti savršenstvu u svijetu u kojem nije popularno griješiti može se činiti kao vrlina. Često se povezuje s ustrajnošću, marljivošću, postignućem i samokontrolom.
Problem je u tome što savršenstvo – ne postoji, a naša vrijednost ne može se mjeriti crticama u životopisu niti brojem uspjelih pokušaja samokontrole.
Pa koja je onda korist od perfekcionizma? Koja je korist od toga da težimo nečemu što ne postoji?
Neprekidno postavljanje visokih standarda koje ne možemo zadovoljiti dovodi do toga da se stalno osjećamo – razočarano.
Možda ipak stvari trebaju biti dovoljno dobre, a ne baš najbolje? Možemo li s tim živjeti?
Na sljedećoj Psihoškolici razgovaramo upravo o perfekcionizmu! Vidimo se u MaMi!
