Sve što je lijepo dođe kraju pa tako i drugi ciklus Kina emancipacije. Na posljednjem susretu posvećenom screwballu gledamo film Petera Bogdanovicha: Dan kad su se svi smijali.
Dan kad su se svi smijali žanrovski je hibrid: koktel spravljen od detektivske priče, romantične komedije i screwballa. Zaplet se temelji na dvojici privatnih detektiva koji su unajmljeni od strane sumnjičavih muževa da potajno slijede njihove supruge po njujorškim avenijama i ustanove jesu li nevjerne. Revni detektivi nedugo poslije zaljube se u žene koje prate. Stariji i ciničniji detektiv Ben Gazzara pada na Audrey Hepburn, a mlađi i smušeniji John Ritter poludi za Dorothy Stratten. Dovoljno za screwball.
Zaljubljenik u klasični Hollywood i jedan od prvaka novog Hollywooda, Bogdanovich je autor nostalgično-intertekstualna opusa u kojem posebno mjesto pripada preuzimanju i preradi motiva iz screwball komedija. Jedan od Bogdanovichevih prvih filmova Što te tata pušta samu? (What’s Up, Doc?) reaktualizira Hawksovu komediju Silom dadilja (Bringing Up Baby), dok je njegov posljednji film Ona je tako zabavna ( She’s Funny That Way) inspiriran screwballom Ernsta Lubitscha Cluney Brown. Između njih se smjestio Dan kad su se svi smijali.
Riječ je o potonulom kulturnom blagu, sjajnom filmu kojem je priznanje oduzela tragedija koja se dogodila tijekom njegove produkcije: Dorothy Stratten, tadašnju Bogdanovichevu ljubavnicu, ubio je njezin muž koji je potom počinio samoubojstvo. Pretpostavljajući da nitko ne želi gledati romantičnu komediju u kojoj je glavna glumica upravo skončala na tako svirep način, filmski studiji su redom odbili preuzeti distribuciju na sebe. Na kraju se u taj posao dao sam Bogdanovich, no nije imao potrebnu logistiku ni financije da ga obavi kako spada. Na kraju je bankrotirao, a film zapravo nije ni viđen te je potonuo u zaborav iz kojeg ga je prije desetak godina izvuklo DVD izdanje uz laude Wesa Andersona i Quentina Tarantina.
Peter Bogdanovich najbolji je živući poznavatelj screwballa i to se vidi i u ovom filmu. No, sve reference, citati i posvete sporedni su u odnosu na glavni zadatak redatelja koji je Bogdanovichu, prema vlastitom priznanju, ovdje najbolje pošao za rukom: “Ja volim nasmijavati publiku, to me uveseljava i to je najveći poklon koji redatelj može dati publici.”
