Pred nama se nalazi mala čitanka čija je prvotna namjera bila postati zbirka tekstova o kviru. Nismo odviše reflektirale o tome kako ova selekcija “intervenira u akademsko polje”, već smo se pri izboru radije vodile ideološkom linijom, a rezultat je da tekstovi ne spadaju u ono što se uglavnom uzima za kvir ili rodnu teoriju. Autori_ce odabranih tekstova su anarho-teroristkinje, aktivisti komunističkih partija, jutjuberice, umjetnici i akademske radnice, a činjenica da je, između ostalog, riječ o proglasima za prosvjede, manifestima iz fanzina itd. govori nešto o statusu ovakvih pozicija.
Kvir teorija je, po literaturi, rođena s radovima Judith Bulter i Eve Sedgwick, te zbornikom Fear Of A Queer Planet ranih 90-ih. Djela poput Butlerine Nevolje s rodom ili Sedgwickine Epistemologije ormara smatraju se klasicima kvir teorije. S druge strane, pojmom roda i kvira bavile su se i marksističke feministkinje, neortodoksne marksistkinje okupljene oko časopisa Theorie Communiste, anti-državne komunistkinje okupljene oko časopisa Endnotes, te niz anarhističkih grupa poput izdavača kvir-insurekcionističkog časopisa Baedan i različitih anonimnih anarho-kvir i anarho-trans grupa, čije ćete tekstove imati ovdje prilike čitati. Teoretičar Kevin Floyd smatra kako je za ranu fazu kvir teorije konstitutivna bila snažna svijest o zaobilaženju tema seksualnosti u dotadašnjem marksizmu. Ipak, s vremenom su marksistički orijentirane teoretičarke proizvele bogat korpus teorija o odnosu seksualnosti (posebice heteronormativnosti) i kapitala. Kao što ćemo vidjeti, tu se proučavao niz normirajućih režima i oblika društvenih hijerarhija (ne samo rodnih, već i rasnih, nacionalnih itd.) kojima je taj odnos posredovan. [Kevin Floyd, The Reification of Desire Toward a Queer Marxism, University of Minnesota Press, 2009., str. 2-4.]
Iz aktivistički orijentiranih krugova željnih konkretnih formula i strategija, “klasicima” se često spočitavalo da predlažu ideje koje se ne mogu operacionalizirati. Da probleme produbljuju umjesto da ih rješavaju, te da su perspektive koje nude često beznadne. Ne može se reći da su tekstovi u ovoj čitanci odabrani jer su, nasuprot “klasicima”, u tom smislu, manje problematični i konkretniji. Dapače. Ono što ipak mislimo jest da se rasprave s njima nastavljaju u teorijski intrigantnijim i politički zaoštrenijim smjerovima.
Prije svega, bilo nam je zanimljivo uključiti i uvide koji su proizvedeni na mjestima od kojih se inače ne očekuje proizvodnja teorijskog znanja ili se ti uvidi naprosto zaobilaze jer nisu formulirani na određeni način, već su primjerice formulirani samo kroz “praksu”. Memoari neformalnih aktivističkih skupina ili tekstovi s osobnih blogova ili fanzina ne barataju onom razinom analitičnosti ili konceptualne jasnoće kakvu bi možda priželjkivale kad je riječ o zamršenijim pitanjima poput odnosa spola i roda ili odnosa klasne i opresije interspolnih osoba. No to ne znači da teze koje iz njih možemo izvući nisu vrijedni doprinosi. S druge strane, nismo se fokusirale isključivo na tekstove “deprivilegiranih” glasova jer bi to impliciralo uvjerenje da deprivilegiranost sama po sebi stvara epistemološki privilegiranu poziciju za govor o uvjetima koji stvaraju tu deprivilegiranost. Od akademskih i aktivističkih tekstova, ovdje je ponuđeno oboje i ono između toga.
Dovođenje u vezu rodnih režima s drugim tipovima režima kontrole i pronalaženje njihovog potencijalnog zajedničkog izvora, pa posljedično i spajanje borbe za kvir oslobođenje s feminističkom borbom, s borbom protiv rada, države, protiv određenih “znanstvenih” diskursa i u konačnici protiv kapitalizma, je ono po čemu će se ovi tekstovi istaknuti. Ako se uspije pokazati kako izvor opresije nije neko metafizičko zlo — nepravedni moćnici koji mrze “one drugačije”, već logika kapitala koja ide onkraj osobnog morala, onda nema auto-viktimizacije. U odsustvu samosažaljenja, želja za destrukcijom prožeta je radošću i porivom za otkrivanjem novih užitaka i novih oblika života. Ništa se ne posreduje, reinterpretira, kreativno prisvaja, ni na bilo koji način modificira kako bi se izlaktarilo koji centimetar više prostora “slobode” u danom društvu. Ove autorice ne ruše tabue, one tom kategorijom ni ne barataju.
Predstavimo kratko tekstove i autorice.
Tekst Rejuvenating The Struggle Against Assimilation dio je uvoda u antologiju tekstova čikaškog radikalnog anarho-kvir projekta Bash Back! pod naslovom Queer Ultraviolence — Bashback! Anthology. Bash Back! izjednačavaju nasilje prema kvir osobama sa strategijama njihove asimilacije u heteronormativno društvo, protiv čega se bore vandalizmom. Autorice pišu protiv asimilacije kvir osoba koja se dogodila nakon AIDS krize 1980-ih, a koja je po njima uzrok nestanka prijašnjeg snažnog kvir pokreta.
Tekstovi Oedipus and Anal Castration i Anal utopia su dio epiloga španjolskog izdanja knjige Homoseksualna želja Guya Hocquenghema objavljenog 2009. godine, pod naslovom Analni teror.
Autor Paul B. Preciado je španjolski pisac, filozof i kustos, koji u ovom tekstu piše o rođenju modernog heteroseksualnog muškarca, koje se po njemu dogodilo kastracijom anusa — pretvaranjem anusa tek u sredstvo rješavanja izmeta. A zašto je anus strašan? On je izvor užitka, a nema ni roda, spola, nije binaran — ne može biti baza identiteta. Da bi izbjegli konfuziju, tekst originalno potpisuje Beatriz Preciado, koji je nakon tranzicije od prije nekoliko godina danas znan kao Paul B. Preciado, pa smo ga tako i potpisali.
Nakon Preciadovog epiloga, slijede tri teksta iz same knjige Homoseksualna želja: Obitelj, kapitalizam i anus, Edipovska reprodukcija i homoseksualnost i Revolucija želje. Guy Hocquenghem bio je francuski pisac i filozof koji je za vrijeme događaja u Parizu u maju ‘68. postao suradnik komunističke partije, koja ga je kasnije odbacila zbog njegove homoseksualnosti. Knjiga prezentira tezu kako je homoseksualna želja greška, umišljaj. Ne postoji homoseksualna želja, kao što ne postoji ni heteroseksualna želja. Želja se javlja u mnogostrukim oblicima, čije se komponente mogu razdjeljivati tek a posteriori. Stoga, u biti, ne postoje ni “homoseksualci”. Njih stvara kapitalizam, kao što stvara i proletere. Utemeljenje homoseksualnosti kao zasebne kategorije ide ruku pod ruku s njezinom represijom.
Sublimacija erosa u radu je tekst je uzet iz knjige Elementi gej kritike iz poglavlja Prema gej komunizmu objavljene 1977. godine. Autor Mario Mieli bio je pisac, aktivist komunističke partije i jedan od pionira pokreta za kvir oslobođenje u Italiji. U knjizi reflektira o novonastalom gej pokretu, te kritizira mejnstrim medicinski i psihoanalitički diskurs o “homoseksualnosti”. Također kritizira i poziciju ljevice prema ženskom i kvir oslobođenju, tvrdeći primjerice: “S obzirom na odviše važnu funkciju koju za kapitalizam ima podređenost žena, te sublimacija u procesu rada onih sklonosti Erosa koje se smatraju “perverznima” — (ponovno) osvajanje transseksualnosti zbiti će se padom kapitalizma i odbijanjem otuđenog i otuđujućeg rada: borba homoseksualaca i žena jest (fundamentalna za) komunističku revolucija.”
Tekst Fuck The Church Fuck The State Identity, Politics And Anti-Politics: A Critical Perspective uzet je iz četvrtog izdanja anarho-kvir fanzina Black and Pink Attack iz 2010. godine, istoimenog kolektiva iz okolice Olympie u državi Washington. Njihova je pozicija, u odnosu na većinu drugih autora, da ne treba u potpunosti odbaciti identitetski utemeljene politike otpora. Autorica teksta si za cilj zadaje artikuliranje anarhističke/komunističke perspektive na kvir identitet i razmatranje o tome koje bi bile moguće implikacije za ostale identitete
Tekst Beyond Gender and Nation je potpoglavlje zaključka iz knjige Warped: Gay Normality and Queer Anti-Capitalism teoretičara Petera Drukera. Knjiga je rezultat rigoroznijeg empirijskog i teorijskog akademskog rada o poziciji kvir osoba u okviru neoliberalnog kapitalizma, ali ujedno, po riječima autora, predstavlja i političku intervenciju u polju kvir politika. Peter Druker se smatra vodećim marksističkim učenjakom na području kvir studija, a jedna od glavnih interesa mu je veza između kvira i anti-kapitalizma.
Uništimo seksualnost još je jedan rad Guya Hocquenghema, a koji se, po riječima autora fanzina u kojem smo našle engleski prijevod teksta, ponekad atribuira Felixu Guattariu, te se ponekad nalazi i pod naslovom “Dokrajčiti masakr nad tijelom”. Tekst je originalno objavljen u jednoj začudnoj zbirci iz 1973. pod naslovom “Tri milijuna perverzija — Velika enciklopedija homoseksualnosti”, koja ja po objavljivanju vrlo brzo zabranjena i uništavana zbog narušavanja morala, a čije je objavljivanje ujedno bilo i prekretnica u borbi za kvir oslobođenje u Francuskoj. Neki od autora tekstova iz zbirke su Gilles Deleuze, Michel Foucault, Jean Genet, Felix Guattari, Jean-Paul Sartre, itd. U tekstu Uništimo seksualnost Hocquenghem zagovara da borba protiv kapitalističke opresije treba imati izvor na onom mjestu gdje je opresija najdublje ukorijenjena — u našim tijelima.
Gender Nihilism: An Anti-Manifesto je djelo Alyson Escalante, mlade teoretičarke i jutjuberice, čiji tekstovi, mahom objavljivani na Internetu, dobivaju dosta pažnje. Escalante izražava svijest o tome kako umnožavanje identiteta, zamjenica i boja na lgbtitd zastavi, ne ide u korist kvir osoba. Tekst je s pravom napadnut zbog svojeg odmaka od materijalističke analize proizvodnje rodne razlike i opresije kvir osoba, ali ga mi smatramo jako bitnim zbog reaktualiziranje ideje ukidanja roda, četrdesetak godina nakon sličnih prijedloga Maria Mielia, Monique Wittig i Shulamit Firestone.
Tekst Towards an Insurrectionary Transfeminism predstavlja kratak poziv anonimne autorice na pokušaj popunjavanja rupe u analizi toga kako su se, historijski, trans pojedinke odnosile prema režimima roda i razvoju kapitalizma. Ponovo, ambicija teksta nije molba za uključenje u te režime nudeći novi pokušaj artikulacije identitetskih politika, već prijedlog kako se pozicija trans pojedinki može koristiti za “širenje anarhije i življenje komunizma”. Kapitalizam ima prostora za prihvaćanje niza rodnih subjektiviteta kako bi ih u konačnici oblikovao za proizvodnju viška vrijednosti, kao što je na isti način upogonio žene koje su se borile za svoju “emancipaciju”. Insurekcijska teorija, s druge strane, imala bi za zadatak afirmirati trans tijelo koje nije funkcionalno za proces proizvodnje vrijednosti.
Za kraj donosimo kratki tekst My Preferred Gender Pronoun is Negation, također preuzet iz spomenute publikacije Queer Ultraviolence, koji opisuje prvu akciju Bash Backa! u Oaklandu i Pittsburghu 2009. godine. Anonimna autorica tvrdi kako kvir znači upravo razbijačka akcija — negiranje. Kako kaže — devijantna tijela ljudi u crnom postala su razbijačka masa, čime su preispitala granice vlastitih tijela. Radi se o razbijanju granica identiteta u procesu postajanja autonomnim. Tekst smo stavile na kraj kao ilustraciju toga što bi sve prethodno rečeno moglo značiti za početak jedne radikalne kvir pobune.
Za primijetiti je kako su mnogi odabrani tekstovi manifestnog karaktera. Ali i sama ova čitanka predstavlja svojevrsni manifest — ona govori što je za nas u ovom trenutku kvir teorija, te nudi čitateljici prijedloge za daljnje čitanje.
—— Lina Gonan
