Unatoč neumoljivom pop-kulturnom marketingu konzumerističkog načina života, sve ubrzanijem životnom stilu i sve intenzivnijem medijskim preopterećenjem, u Americi šezdesetih javljaju se oblici i prakse filmskog iskustva koje nude predah i koje kino pretvaraju u nešto poput svetog prostora u kojem možemo, barem za trenutak, zanemariti svjetovne pritiske i potpunije cijeniti utjelovljenje perceptivnog svijeta iz trenutka u trenutak. “Visoki sveštenici”, kako bi rekao Godard, toga pravca su Larry Gottheim, Peter Hutton, Leighton Pierce i… Nathaniel Dorsky.
Već njegovim izlaskom na njujoršku scenu – Ingreen (1964), A Fall Trip Home (1964), Summerwind (1965) – evokacijama na djetinjstvo i odrastanje u New Jerseyju, predstavio je nacrt svoju originalne poetike. U vrijeme nastanka Summerwinda Dorsky je postao fasciniran novim oblikom filmske percepcije: intenzivnim usredsređenim pogledom na detalje fizičkog svijeta, koji razvija u nizu izvanrednih vizualnih iskustava: Hours for Jerome, Parts 1 & 2 (1982), Pneuma (1983), Alaya (1987), Triste (1994), Variations (1998) i Arbor Vitae (2000). Vizualni senzibilitet tih radova nerijetko su uspoređivali s haiku poezijom što nije čudno jer je proučavao budizam s azijskim emisarima poput Chogyama Trungpa Rinpoche, koji se i sam bavio filmom i pisao o njemu kao modu budističkog znanja. Sljedbenik i prijatelj Stana Brakhagea, iskazivao je religijsku posvećenost samom filmu, jedinstvenu u svojoj fluidnosti, hibridnosti i simbiozi, a iz drugog prijateljstva, onog s Jonasom Mekasom, proizlazi predano istraživanje filmske srži, elemenata i njihovih međuodnosa: svjetlosti, ritma, pogleda, reza…
Njegova privrženost celuloidu i preciznoj izradi filma polazi od uvjerenja da film može i treba biti transcendentalno iskustvo, ono koje “potkopava našu ukorijenjenost u temporalnosti i razotkriva dubine našeg realiteta, koje nam omogućuje potpuniji osjećaj sebstva i svijeta koje nas okružuje”, kako kaže u Kino posvećenost.
Dorskyjevi recentni filmovi, dio kojih čini ovaj program, proširuju njegovo istraživanje onoga što ponekad naziva “polivalentnom” montažom, otklonom od eksperimenata ruske avangarde dvadesetih, ali i od narativnih zahtjeva popkulture prema usavršavanju sposobnosti gledatelja da uočavaju suptilnosti određenih slika i složenu mrežu poveznica između njih.
Njegova polivalentnost umješta gledatelje u kinematografsku sadašnjost koja se ne može svesti na verbalne kodove i analizu. To je umirujuća fenomenološka artikulacija čudnovatosti osjećaja bivanja u svijetu; deskripcija “isprekidanosti” i ne(spo)zna(j)nosti kao i duboka vjera u sposobnost filma da proizvede specifične nježnosti, otvorenosti i iscjeljenja.
Colophon (for the Arboretum Cycle) (2018, 13.5 min)
Apricity (2019, 22 min)
Interlude (2019, 11 min)
Canticles (2019, 15.5 min)
Lamentations (2020, 14 min)
* program realiziramo u suradnji s festivalom 25FPS
