Les 54 premières années – Manuel abrégé d’occupation militaire / Finska, Francuska, Njemačka, Izrael / 2021. / 110′
režija: Avi Mograbi
jezik: hebrejski, engleski
titlovi: hrvatski
O filmu:
Standardno (filmsko) prikazivanje izraelske okupacije Palestine neizbježno uključuje lekciju iz povijesti o ugovorima u lošoj vjeri, popraćenu emocionalno nabijenim svjedočanstvima zlostavljanih Palestinaca i, ponekad, samopravednim hvalisanjem doseljenika. Jedan od najprodornijih kritičara izraelske politike i čest zagrebački gost Avi Mograbi odlučio se na drugačiji model.
U trenutku kada zagovornici socijalne pravde koriste ludilo za priručnicima za samopomoć kao model – Ece Temelkuranin Kako izgubiti zemlju: Sedam koraka od demokracije do diktature vodeći je u tom području – Mograbijev dokumentarac bi mogao postati filmski ekvivalent. Njegovi gradivni elementi su svjedočanstva 38 izraelskih vojnika, većinom, ali ne svi, niskog do srednjeg ranga, okupljenih u sklopu projekta Prekid tišine, koji od 2004. prikuplja iskaze veterana oružanih snaga kako bi dokumentirao djelovanje izraelskih okupacijskih snaga na Zapadnoj obali i u Pojasu Gaze, od 1967. do danas. Film je kronološki raspoređen u poglavlja, a Mograbi daje uvod u svaki dio, obraćajući se gledatelju izravno, nalik i učitelju i pripovjedaču. Nema psihološkog hrvanja, nema pokušaja suočavanja s pojedinačnim postupcima i sve je što je moguće manje subjektivno: poanta i jest biti suhoparno činjeničan, poput osuđujućeg dijagrama toka koji vodi prema neizbježnom zaključku, pretvarajući se da je to primjer kako zemlja, bilo koja zemlja, može provesti okupaciju, iako se specifičnost izraelske okupacije ne može baš ponoviti.
Mograbi započinje s ratom iz 1967. i Rezolucijom UN-a 242, koja je trebala postaviti temelje za izraelsko povlačenje s okupiranih teritorija, ali je sustavno ignorirana ili namjerno misinterpretirana. Zatim pažljivo prati različite strategije koje su Izraelci koristili kako bi postali de facto vlasnici zemlje, istovremeno destabilizirajući i podjarmljujući njezino stanovništvo. Politikom “uništavanja društvenog tkiva”, proizvoljnim pretresima i izgradnjom naselja, okupatori su normalizirali svoju prisutnost na terenu. Prva Intifada uvela je sljedeću fazu, nakon što je postalo očito da su izraelski razgovori o samoodređenju samo prazno obećanje. Okupacijske snage poticane su na premlaćivanje Palestinaca, uključujući žene i djecu, a vojnici su zatvarali oči pred uništavanjem imovine od strane osnaženih doseljenika. Dok su mirovni sporazumi iz 1993. donijeli “nestabilnu stabilnost” regiji, spoznaja da izraelska vlada nije imala planove odustati od svog cilja aneksije dovela je do druge Intifade, s daljnjim nasiljem i samoubilačkim bombaškim napadima.
Kao što dokumentarac otkriva, ova vojna okupacija – najduža u modernoj povijesti – nikada nije bila zamišljena kao privremeno rješenje prije pregovaranja o pravednom miru, već kao namjerna politika osiguranja potpunog izraelskog vlasništva.
