Ukoliko ovih dana otvorite novine i portale, sigurno ćete naletjeti na vijest o istraživanju stavova o migrantskim radnicima i radnicama koje su proveli istraživači Instituta za istraživanje migracija, u suradnji s agencijom Medianet. Iako sama anketa nije dostupna, medijima su predstavljene glavne informacije: anketa je provedena telefonski, na uzorku od 1000 ispitanika_ca iz cijele Hrvatske, samo njih 3% zadovoljno je prisutnošću stranih radnika u Hrvatskoj, gotovo ih nitko ne želi u obitelji, a tek bi ih 2,4% prihvatilo za prijatelje.
Odavno nije objavljen tako alarmantan nalaz. U Hrvatskoj su samo u prvih pet mjeseci izdane 83 252 dozvole za boravak i rad. To doduše ne znači da je isto toliko novih osoba došlo u Hrvatsku, budući da je dozvole za boravak i rad nužno obnoviti svake godine (nakon ovogodišnjih izmjena zakona rok je produžen na 3 godine), ali procjene su da trenutno radi i boravi u Hrvatskoj oko 143 000 stranih radnika_ca. Toj brojci valja dodati tražitelje azile, osobe s odobrenom međunarodnom zaštitom, studente_ice iz trećih zemalja, osobe koje su došle kroz mehanizam spajanja obitelji… Sve su to ljudi koji žive i rade s nama, ali koliko doista znamo o njihovim životima van novinskih naslova? Ako je vjerovati istraživanju tek 2,4% osoba prihvatilo bi strane radnike_ce u svoj krug prijatelja; stoga kako mislimo da možemo doći do bilo kakve predodžbe o tome kako izgleda život stranaca u Hrvatskoj?
U sklopu programa Transnacionalnih solidarnosti dobile_i smo priliku čuti pojedina iskustva iz prve ruke. U petak 14. 11. u punoj dvorani kluba MaMa održan je razgovor pod nazivom Rad, migracije i digitalni režimi kroz glasove radnica/ka. U razgovoru, koje su moderirale Emina Bužinkić i Lucija Mulalić, govorile su “Sweta Pudasaini, prevoditeljica s nepalskog jezika i kuharica s desetogodišnjim iskustvom prekarizacije u različitim radnim režimima; Nader Wahech, platformski radnik i organizator inicijative Re-WOLT, koja okuplja dostavljače u borbi za radnička prava i dostojanstvo rada; te Semih Adigüzel, student i platformski radnik, koji iz prve ruke svjedoči o nesigurnim uvjetima i prekarnosti rada u digitalnoj ekonomiji” – kako stoji u najavi susreta.
Veći dio rasprave, kako je i najavljeno, bio je posvećen platformskom radu. Platformski rad se, uostalom, nalazi i u fokusu projekta Multimedijalnog instituta Gradimo grad zajedno. Nader Wahech u medijima je prisutan već neko vrijeme, kao organizator inicijative RE-WOLT koja se bori za bolje radne uvjete dostavljača. On je na tribini predstavio glavne probleme s kojima se dostavljači susreću: činjenicu da ih platforme odbijaju prepoznati kao svoje radnike (u 2024. godini tek je 26 dostavljača imalo sklopljen ugovor o radu direktno s platformama), što je dovelo do proliferacije mutnih posredničkih firmi (tzv. agregatora) koji za Wolt/Glovo/Uber/Bolt figuriraju kao službeni partneri, a radnicima su poslodavci. No ovaj režim rada suštinski se razlikuje od onakvoga kakav poznajemo iz klasičnih radnih odnosa. Primjerice, kako objašnjava Wahech, radno vrijeme računa se samo kao efektivno vrijeme dostave – svo vrijeme koje dostavljači_ce i taksisti_ce provedu u lutanju gradom i očekivanju idućeg poziva ne ulazi u računjanje radnog vremena. To iskustvo dijeli i Adigüzel, koji je kraće vrijeme radio kao platformski radnik u taksi prijevozu. Fleksibilnost rada kojom te platforma privuče je varka, govori on. Zapravo te zarobi. Wahech potvrđuje: način na koji funkcioniraju s jedne strane algoritmi, a s druge politike (ne)zapošljavanja dovode do toga da platforme ljude neprestano drže na granici izdržljivosti, ali i na samom rubu ekonomske isplativosti. Cijene po dostavi u stalnom su padu, a platforme i agregatori neprestano oglašavaju potrebu za novim radnicima.
Novi radnici nerijetko se regrutiraju preko agencija za zapošljavanje u Nepalu ili Indiji. Prema izvješću Minitsarstva rada za 2024., od ukupnog broja osoba koje obavljaju rad putem digitalne platforme, najveći broj čine hrvatski državljani, njih 16.382, dok je broj stranih državljana 5.104, a za 597 osoba tog podatka nema u sustavu. U tu brojku ulaze i vozači taksija i dostavljači: odijeljena statistika ne postoji, barem ne u izvještaju Ministarstva. Međutim, strani dostavljači puno su vidljiviji na gradskim ulicama. S jedne strane, pretpostavka je da su proporcionalno zastupljeniji u dostavi biciklom nego u taksiranju, no Wahech daje još jedno objašnjenje: strani dostavljači često rade dvostruko više od lokalnih. Dok prema statistici prosječan platformski radnik radi 4 sata i 10 minuta dnevno, Wahech upozorava kako strani radnici rade i po 10-12 sati dnevno. Kada dođu, kažu im da je to normalno u Hrvatskoj – da lokalni ljudi rade 8, a da oni moraju raditi 12 sati. I ne samo to, kao što pokazuje jedna od mnogih situacija s kojima se Pudasaini upoznala kroz svoj prevoditeljski rad između nepalskog i hrvatskog jezika: Njih 16 je u jednom stanu s jednom kupaonicom i kuhinjom. Stoje svaki dan u redu za wc, da ne govorimo o tuširanju ili kuhanju. Kad pribrojimo tome i sve češće napade, možemo se zapitati kako je moguće da ljudi u takvim uvjetima uopće ostaju u Hrvatskoj. Wahech opisuje neke od elemenata mreže opresije koja ljude drži zarobljenima u tako lošim radnim i životnim uvjetima. Ljudi dođu u Hrvatsku raditi zato što vide oglase agencija za zapošljavanje, objašnjava on. Oglasi pokazuju ljude s mnogo novaca, koji žive u lijepim stanovima, pa se ljudi zaduže kako bi platili posredničku tarifu koja zna biti i 10000 eura – to je brojka koju nije moguće doseći bez zaduživanja. Agencije im također lažno predstave plaće i radno vrijeme, tek kad dođu u Hrvatsku shvate da je sitacija puno lošija, no tada je često prekasno – dok ne otplate dug pretrpjet će svašta.
Dok Wahechovo objašnjenje daje odgovor na pitanje zašto se radnice i radnici ne vrate kućama, mnogi se pitaju i zašto naprosto ne nađu novi posao. Tu pak na snagu stupa Zakon o strancima, koji sadrži niz iznimno restriktivnih odredbi vezanih za mogućnost života i rada u Hrvatskoj. Put radnika iz treće zemlje u najboljem slučaju izgleda ovako. Najprije se javi agenciji za zapošljavanje koja djeluje u njegovoj zemlji i plati joj određenu svotu za posredništvo. Agencija zatim kontaktira poslodavce u Hrvatskoj koji traže radnike_ce, te oni pokrenu postupak za izradu radne dozvole. Dok ovaj postupak ne bude gotov, osoba čeka u svojoj zemlji. Kad osoba konačno dobije radnu dozvolu, treba se zaputiti u hrvatsku ambasadu, kako bi joj izdali vizu. Nakon još nekoliko mjeseci čekanja (za vrijeme kojih je njezina radna dozvola aktivna, tako da ona jedna godina na koju ju je dobila polako otkucava) uspije dobiti vizu i doći u Hrvatsku. Tu osoba radi i svake godine obnavlja radnu i boravišnu dozvolu – od ove godine ima mogućnost biti mirna čak na tri godine – ali pod jednim uvjetom: da cijelo to vrijeme rade za istog poslodavca i na istom radnom mjestu. Ukoliko da otkaz, dobije otkaz, promijeni radno mjesto, firma se zatvori, njoj/njemu se automatski, nakon prijelaznog perioda koji je s dosadašnjih 15 produžen novim zakonom na 60 dana, poništava radna i boravišna dozvola, te mu/joj se izdaje rješenje o povratu. Nakon toga radnik/radnica nije u mogućnosti službeno regulirati svoj status sve dok ne napusti Europsko gospodarsko područje (EGP) i ne započnu cijelu priču ispočetka – čak i ukoliko ima poslodavca koji ih želi zaposliti. Ovo činjenice strane_i radnice_i često nisu svjesni. Firme-agregatori lako rješavaju svoje probleme – ako im dođu inspekcije ili porezi postanu preveliki, samo zatvore firmu i otvore novu. Ali često ne podnesu novu radnu dozvolu, i ljudi koji rade za njih niti ne znaju da više nisu legalno u Hrvatskoj, ističe Wahech.
Adigüzel kaže kako su za tražitelje azila i osobe s odobrenom zaštitom ti problemi nešto drugačiji, budući da osobe u tom statusu mogu slobodno mijenjati poslove. Organizacijama civilnog društva (poput Centra za mirovne studije u kojemu Adigüzel trenutno radi) često se javljaju osobe koje su počele raditi kao tražitelji azila (nakon tri mjeseca tražitelji azila imaju pravo na rad), i koje, umjesto da čekaju (vjerojatno negativno) rješenje postupka, žele regulirati status kroz zaposlenje. Riječ je o ljudima koji na tom radnom mjestu rade već mjesecima, možda i godinama; često i imaju dobar odnos s poslodavcem, koji im u najboljoj namjeri želi pomoći; i to im se čini kao najsigurnije rješenje. Međutim, u trenutku kad se prekine postupak traženja azila, ili se dobije negativna odluka, osoba više nema pravnih osnova za boravak u Hrvatskoj: ona tada također dobiva rješenje o povratu. Rješenje pak osobu lišava mogućnosti da status riješi bez napuštanja Schengena, što za osobe koje su zatražile azil često nije opcija. Ljudi tako godinama borave u limbu, njihovi zahtjevi za radnu dozvolu se ne odobravaju, ali se često ni ne odbijaju, jer policijski službenici čekaju da izađu iz Hrvatske kako bi blokada u sustavu nestala. Radnici za to vrijeme misle da su u procesu i pristaju na najprekarniji oblik rada: onaj na crno. Ako imaju sreće, rad na crno donijet će im novac da plate stan i hranu, ali će im onemogućiti sve drugo: od sigurnosti od protjerivanja, do zdravstvenog osiguranja i zaštite od eksploatacije.
Mediji, vladine mjere, akcijski planovi i projekti nevladinog sektora vrve od priča o integraciji. No o kakvoj integraciji možemo govoriti kada ljudima koji već godinama žive i rade u Hrvatskoj nije dozvoljno regulirati status, nego se traže novi radnici – koji će, kako bi došli, plaćati tisuće eura agencijama, i to bez znanja jezika i poznavanja radnog prava ili lokalne mreže podrške? O kakvoj integraciji možemo govoriti kada su osobe koje traže sigurnost i zaštitu konstantno izložene nasilnim push-backovima od policije koja bi ih trebala štititi? Stoga je krajnje licemjerno čuditi se podacima o socijalnoj distanci: ukoliko osoba nema ni minimalnu sigurnost da može ostati živjeti u Hrvatsoj bez straha od deportacije, ukoliko radi neplaćene prekovremene svaki dan, kako će se socijalna distanca smanjiti?
Počinjem izbjegavati odgovoriti na pitanje ‘odakle si?’ govori Sweta Pudasaini. Kad sam prvo došla u Hrvatsku, ljudi su na spomen Nepala bili fascinirani, ispitivali su me o običajima i tradicijama, sada im vidim u očima kako se mijenja pogled, imaju samo predrasude. Sad mi znaju reći ‘dobro, ti si se integrirala, imaš djecu ovdje’. Valjda je to dokaz integracije.
Stalno govorimo kako je integracija dvosmjeran proces, ističe Adigüzel, a u praksi vidimo da samo stranci čine korake. Primjerice, kad mi je bila odobrena međunarodna zaštita, naglasili su mi kako je moja obaveza da dođem na tečaj hrvatskog jezika koji će organizirati. Godinama kasnije, završavam studij na hrvatskom, radim i još uvijek čekam poziv.
U svakakvim sam situacijama bio, dijeli Wahech. Donesem ja narudžbu u stan, otvara neka starija žena, prekriži se i govori “ajde Bogu hvala da si naš”. Ja joj kažem gospođo, ja sam polu-Sirijac.
Adigüzel poentira: Što dulje živim ovdje to se manje osjećam kao da pripadam. Ljudi te gledaju samo u kutijama – ja sam uvijek isti Semih, ali ljudi posvve drugačije promatraju Semiha studenta, Semiha tražitelja azila, Semiha radnika. Rekao bih da se događa dezintegracija.
Dezintegraciju svakako gledamo već mjesecima – od nasilja na ulicama, fašističkih ispada i prosvjeda, pa nadalje – a najizloženiji su upravo oni koje sistemska dezintegracijska politika ostavlja potpuno nezaštićenima. Stoga je (transnacionalna) solidarnost najvažnije oruđe koje imamo.
Tekst napisala Josipa Lulić
