U utorak 27. siječnja 2026. u klubu MaMa održan je hibridni događaj Otvoreno znanje – publikacije, platforme i pokreti, zamišljen kao lokalna refleksija globalne 25 obljetnice Wikipedije, ali i kao pokušaj da se kroz različite perspektive ponovno otvori pitanje što danas uopće znači govoriti o “otvorenom znanju”, ali i kako zagovarati, istraživati, educirati i prakticirati publiciranje istog. Format događanja je klasičan za domaće: uvodna izlaganja, prezentacije i panel, uz otvorenu raspravu koja je uključila publiku i sudionike iz različitih sektora, generacija, iskustava i konteksta, slično kako je to prije 25 godina bilo u sličnim LastTuesday programima. Tematski je rasprava imala aspiraciju organizatora udaljiti se čim više od obljetničkog tona 25 godina pokretanja Wikipedije i preći u ono što je možda i najvažniji problem otvorenog znanja u Hrvatskoj: kako misliti te organizacijski i strukturno utjeloviti otvorenost u uvjetima malog jezika, krhkih zajednica, ograničenih resursa, međusektorske povezanosti, suradnje i podrške?
Sudjelovali su: Tomislav Medak (Creative Commons Hrvatska/Sloboda stvaralaštvu, Memory of the World), Željko Blaće (Mi2/HrW i Open GLAM inicijative), dr. sc. Nataša Jermen i dr. sc. Zdenko Jecić (Leksikografski zavod Miroslav Krleža), Miljenka Buljević (Centar za dokumentiranje nezavisne kulture – AbcDNK), te istraživači IRMO-a Paško Bilić, Jaka Primorac i Maja Hoić. Moderaciju su vodile Aleksandra Uzelac (IRMO) i Zrinka Džoić (Sveučilište u Zadru, Kamene babe), u odsustvu prije najavljene Sanje Bachrach-Krištofić (HrW i Open GLAM inicijative).
Otvoreno znanje: rast ili usporavanje?
Jedna od prvih moderatorskih dilema koja se otvorila – i koja je kasnije ostala kao nit kroz cijelu raspravu – bila je pitanje gledamo li na otvoreno znanje kao projekt rasta ili kao projekt usporavanja. Rast podrazumijeva kvantitetu: više jedinica/članaka, više digitalizacije, više otvorenih baza, više dostupnih publikacija. Usporavanje pak znači nešto drugo: zadržavanje kvalitete, održavanje infrastrukture, brigu o metodama, kontekstu i etici. Upravo se u toj napetosti otvoreno znanje pokazalo manje kao stanje (“otvoreno je”) a više kao proces (“otvaranje traje”). To je bila i dobra polazišna točka za događaj koji formalno slavi Wikipediju (prvenstveno globalnost i održivost), ali se odvija u jeziku i prostoru u kojem Wikipedia nije stabilan simbol uspjeha, nego često simptom problema: nedostatka zajednice, nedostatka ulaganja i slabog kulturnog konsenzusa o tome da je znanje nešto što treba zajednički graditi i održavati.
Wikipedia kao platforma ili pokret? (Željko Blaće)
U uvodnom izlaganju Željko Blaće predložio je okvir koji se kroz cijeli događaj pokazao produktivnim: Wikipediju je moguće gledati kao publikaciju, platformu ili pokret – ali svaka od tih perspektiva otvara različita očekivanja i različite oblike odgovornosti. Kao publikacija, Wikipedia se promatra kroz standarde kvalitete, uredničke kriterije, pouzdanost i pokrivenost tema. Kao platforma, ona je tehnički sustav koji uključuje infrastrukturu, regulacije, zajedničke norme, algoritamske i proceduralne mehanizme kontrole. Kao pokret, ona je pitanje zajednica: njenih motivacija, dinamika, konflikata i načina samoupravljanja. U hrvatskom kontekstu, ova tri sloja ne funkcioniraju ravnopravno. Platforma postoji, publikacija je dostupna, ali pokret ostaje slab i fragmentiran. Rasprava se tu prirodno usmjerila prema pitanju koliko možemo nešto nazvati “zajedničkim dobrom” ako zajednica nije dovoljno jaka da ga održava, a institucije nisu dovoljno uključene da ga podupiru.
Blaće je otvorio i širu sliku Wikimedia ekosustava publiciranja (uz Wikidata i Wikibase), naglašavajući da se “Wikipedija” često pogrešno doživljava kao jedan web, iako se radi o stotinama različitih jezičnih izdanja s radikalno različitim kvalitetama, kapacitetima i ambicijama, od opće enciklopedijske pokrivanja sveg u velikim jezicima, do samo očuvanja kulture izumirućih jezika. U tom smislu, pitanje otvorenog znanja prestaje biti pitanje “imamo li pristup”, a postaje pitanje tko ima uvjete da doprinosi i tko ima moć da oblikuje standarde? Posebno je zanimljivo otvoreno pitanje koje se provlačilo i kasnije: može li Wikipedia biti zajednica brige ili nužno mora biti zajednica regulacije? U trenutku kada je potrebno održavati standarde, ispravljati pogreške, moderirati sukobe i štititi prostor od manipulacija, otvoreni sustav postaje sustav pravila, a pravila uvijek proizvode uključivanje i isključivanje, makar i samo kroz količine (volontiranog) suradničkog vremena.
Slobodna kultura i rad održavanja (Tomislav Medak)
Tomislav Medak u svom izlaganju nije govorio samo o Creative Commonsu i povijesti slobodne kulture, nego je otvorio jednu od ključnih misaonih osi događaja: otvoreno znanje nije prvenstveno tehnološki projekt, nego političko-pravni i kulturni odgovor na privatizaciju pristupa. Podsjetio je da su Creative Commons licence nastale na tragu slobodnog softvera i copyleft logike, te da je cijela ideja slobodnog dijeljenja znanja i kulture povezana s normama znanstvenog komunalizma – idejom da znanost i znanje ne mogu napredovati bez cirkulacije i dostupnosti. No, možda najvažniji dio njegovog izlaganja bio je pomak fokusa s inovacije na održavanje. Medak je podsjetio da digitalne tehnologije nisu “brze”, “nove” i “stalno bolje”, nego su često tehnologije dugog trajanja koje ovise o radu održavanja: sustavi koji opstaju samo ako postoji netko tko ih kontinuirano servisira, ažurira, čisti, provjerava, popravlja.
U tom kontekstu pitanje “rast ili usporavanje?” dobilo je konkretniji smisao: možda otvoreno znanje ne treba zamišljati kao neprestanu ekspanziju, nego kao dugotrajnu praksu odgovornosti. Ako se otvaranje znanja ne može održavati, ono postaje samo kratkotrajni optimizam. Medakova poanta o dugovječnim formatima naspram složenih baza i platformi, otvorila je i drugo važno pitanje: koliko otvoreno znanje može biti doista otvoreno ako ovisi o sve kompleksnijoj infrastrukturi? Drugim riječima: je li otvorenost moguća bez tehnološke stabilnosti, ili otvoreni sustavi nužno postaju ovisni o tehnološkom napretku koji stalno podiže prag sudjelovanja?
Enciklopedistika u digitalnom okruženju: autoritet, standardi i strategija (LZMK)
Prezentacija dr. sc. Nataše Jermen i dr. sc. Zdenka Jecića iz Leksikografskog zavoda Miroslav Krleža unijela je u raspravu institucijsku perspektivu enciklopedistike u digitalnom okruženju. Njihov doprinos bio je važan jer je otvorio pitanje koje se često preskače u popularnim narativima otvorenog znanja: pitanje metodologije, uredničkog procesa i institucionalne odgovornosti. Leksikografija nije samo “sadržaj”, nego sustav standarda, provjere, uređivanja, strukture i kontinuiteta.
U ovom kontekstu, pitanje koje se otvorilo u smjeru vrednovanja: koliko je otvoreni pristup doista otvoren ako se otvara samo pristup sadržaju, ali ne i pristup kriterijima legitimacije? Tko definira što je relevantno, što je provjerljivo, što je enciklopedijski značajno? I može li otvoreno znanje opstati bez institucija koje imaju kapacitet održavanja standarda?
S druge strane, izlaganje LZMK-a otvorilo je i pitanje strategije: što leksikografske institucije danas mogu napraviti u svijetu u kojem se znanje proizvodi na (uglavnom komercijalnim) platformama i u kojem korisnici najčešće dolaze do informacija preko tražilica i netransparentnih algoritamskih sustava. Drugim riječima, gdje je u tom ekosustavu mjesto institucije koja radi sporo, odgovorno i dugoročno? U tom dijelu rasprave otvorila se i mogućnost pomaka: ne samo pitanje “tko proizvodi znanje”, nego i pitanje “tko proizvodi infrastrukturu znanja” – metapodatke, poveznice, interoperabilnost, ontologije i standarde koji omogućuju da znanje bude pretraživo i povezivo.
AbcDNK: arhiv kao infrastruktura i kao odnos (Miljenka Buljević)
Miljenka Buljević predstavila je razvoj Centra za dokumentiranje nezavisne kulture (AbcDNK) od osnivanja 2011. do recentnih faza razvoja online arhiva, edukacija i zagovaračkih aktivnosti. Njezin doprinos bio je posebno važan jer je AbcDNK primjer arhiva koji nije nastao iz “institucionalnog viška”, nego iz potrebe nezavisne scene da se vlastita produkcija i povijest uopće učine vidljivima i dostupnima. U tom smislu, AbcDNK nije samo tehnički projekt, nego dugotrajni proces izgradnje infrastrukture, povjerenja i zajedničkog jezika za dokumentiranje.
Pitanje koje se pojavljuje je: može li arhiv nezavisne kulture biti prostor brige, odnosa i živosti, ili svaka arhivska forma nužno proizvodi hijerarhiju i zamrzavanje?
Buljević je otvorila niz praktičnih i političkih izazova: pitanje autorstva, copyrighta i licenciranja, pitanje kompatibilnosti baza i sustava, te pitanje vidljivosti i participacije zajednice. No upravo su ti izazovi pokazali da “otvorenost” nije tehničko stanje, nego proces pregovaranja: tko ima pravo otvoriti materijal, tko snosi rizik, tko dobiva vidljivost, a tko ostaje izbrisan. U tom dijelu rasprave postalo je jasno da otvoreno znanje nije samo pitanje dostupnosti sadržaja, nego i pitanje etike: što znači otvoriti memoriju scene koja je nastala kroz kolektivni rad, često u prekarijatu, često bez jasnih ugovora i često s implicitnim očekivanjima zajedničkog vlasništva?
IRMO: otvoreno znanje u okviru platformi i regulacija (Bilić, Primorac, Uzelac, Hoić)
Sudionici iz IRMO-a ponudili su istraživačku perspektivu koja je raspravu vratila u širi okvir platformi, regulatornih politika i ekonomije digitalnih sustava. Njihov doprinos bio je važan jer je pokazao da otvoreno znanje ne postoji u vakuumu: ono je uvijek ugrađeno u šire strukture distribucije moći. Otvorenost se često promatra kao moralni ideal, ali u praksi ovisi o zakonodavstvu, infrastrukturnim modelima, platformama i režimima vidljivosti. Ako otvoreni pristup znači da korisnik može doći do sadržaja, ali ne znači da može sudjelovati u njegovom oblikovanju ili vrednovanju, tada otvorenost postaje asimetrična. A ako se rad održavanja ne prepoznaje kao javna vrijednost, tada otvoreni sustavi dugoročno ostaju krhki.
Spominjanje inicijative EDIC Digital Commons na razini EU otvorilo je i dodatnu dilemu: može li se commons institucionalizirati bez gubitka njegove političke i zajedničke/suradničke dimenzije? Drugim riječima, je li moguće da commons postane infrastrukturni projekt EU-a, a da pritom ne postane još jedan upravljački okvir koji reproducira postojeće razlike između centara i periferija?
Zaključak: otvoreno znanje kao praksa, a ne stanje
Wikipedia@25 u MaMi pokazao je da otvoreno znanje nije nešto što “imamo” ili “nemamo”, nego nešto što se stalno proizvodi kroz praksu: uređivanje, održavanje, pregovaranje, licenciranje, standardiziranje i zajedničko odlučivanje.
Kao moderatorici, ključno mi je bilo pokušati raspravu voditi prema pitanjima koja su se ponavljala u različitim oblicima, bez obzira na sektor iz kojeg sudionici dolaze:
- gledamo li otvoreno znanje kao rast ili kao usporavanje, i mijenja li metodologija proizvodnje i kontekstualizacije znanja način na koji ga vrednujemo
- koliko je nešto zajedničko i otvoreno ako ovisi o tehnološkoj kompleksnosti i stalnom infrastrukturnom napretku
- gdje su granice otvorenog pristupa ako se ne otvaraju i sustavi vrednovanja i legitimacije
- je li arhiv digitalnog otvorenog znanja prije svega infrastruktura ili odnos – i što se događa kada ga prestanemo zamišljati kao mjesto, a počnemo kao praksu
- može li Wikipedia biti zajednica brige ili je nužno zajednica regulacije
- može li arhiv nezavisne kulture biti prostor živosti ili arhiv nužno proizvodi hijerarhiju i zamrzavanje
Događaj je funkcionirao manje kao obljetnička proslava, a više kao dijagnostička rasprava o tome što znači graditi digitalna javna dobra u jeziku i prostoru u kojem su zajednice male, institucije pod pritiskom, a infrastruktura otvorenog znanja sve kompleksnija. Ako je Wikipedia globalni simbol otvorenog znanja, onda je u hrvatskom kontekstu ona istovremeno i podsjetnik da otvorenost nije dovoljno deklarirati: otvorenost se mora organizirati, kontinuirano propitivati i djelovati.
