U jednom trenutku sam pomislila da sama zapalim baraku kako bih otišla.
Ovu je rečenicu pred kraj prosinačkog izdanja Transnacionalnih solidarnosti izrekla jedna od sugovornica na panelu Struge i Vrtni put – urbana marginalizacija romskog stanovništva u zagrebačkom kontekstu. Žalila sam se više puta, pisala e-mailove, ali sam se bojala požaliti se na uvjete da mi ne bi oduzeli djecu, nastavlja. Veš smo prali vani, u jednoj veš-mašini, ručno smo nalijevali vodu. 18 litara na početku i još 18 za ispiranje, to se nalije kroz ono gdje ide deterdžent. Naselje nije spojeno na vodovod: nakon godina korištenja hidranta izvan naselja, sad imaju pumpu na betonskom koritu. Struju su nam isključili, uključuje se drugi sugovornik, ali smo se popeli na banderu i spojili je. A kad vidimo da dolazi insepkcija samo je otkopčamo.
Ova svjedočenja o svakodnevnom preživljavanju i otporu dijelili su stanovnici i stanovnice dvaju zagrebačkih romskih naselja – jednog bivšeg, Struga, i jednog postojećeg, Vrtnog puta – s publikom u MaMi. Razgovor su vodile socijalna pedagoginja Martina Horvat te antropolog Bojan Mucko, aktivisti koji rade u isključenim romskim zajednicama.
Još polovicom prošlog stoljeća, prenijele su Horvat i njena sugovornica, započelo je preseljenje Roma s jugoistoka grada i područja Ivanje Reke u prostor napuštene policijske konjušnice na istoku grada. I u to doba se naselje smatralo neadekvatnim, pa je smještaj trebao biti privremen; međutim, lokalitet III Struge iza broja 40 živio je sedamdesetak godina, u kojima je više generacija rođeno i odraslo u naselju. Jedan trenutak ove povijesti zabilježen je i u dokumentarnom filmu o zagrebačkim Romima iz sredine osamdesetih godina, koji je od zaborava spasio portal Romalen, a u kojem filmska ekipa razgovara i sa stanovnicima Struga. U filmu se stanovnici žale na iznimno loše materijalne uvjete, lošu ili nepostojeću infrastrukturu, malu stambenu površinu s obzirom na brojnost obitelji koje tamo žive. Četreset godina kasnije, M, bivša stanovnica Struga, prisjeća se tih dana s nostalgijom. Tada smo imali i struje, i kontejnere [za otpad]. I to je bio naš dom. Mnogi su privremeno iseljavali iz naselja negdje drugdje, ali uvijek smo imali Struge u koje smo se mogli vratiti ako bi to propalo, priča.
Kako su Struge zvučale u lipnju 2022. zabilježila je Barbara Matejčić za Treći program Hrvatskog radija. Njezini sugovornici prepričavaju užase suživota sa štakorima koji otimaju komade kruha, hladnoćom zbog koji roditelji ostaju budni cijelu noć da bi održali toplinu i provjeravali dišu li im djeca, vatri koja bi zahvatila dječju kosu kada bi pisali zadaću pod svijećama. Što se dogodilo u proteklih četrdeset godina objašnjava Horvat: u privatizaciji to je zemljište završilo u vlasništvu INA-e, koja je stanovnike Struga u više navrata pokušala deložirati. Prvo su prestali odvoziti smeće, prisjeća se M., a onda su ugasili i struju. Kako su prestali odvoziti kontejnere, tako su hrpe otpada rasle, štakori i komarci na koje su se stanovnici još osamdesetih žalili zavladali su naseljem, a svako toliko izbijali su i požari. Tek nekoliko mjeseci nakon što je Matejčić objavila reportažu iz Struga, u naselju je izbio niz požara, nakon kojih je ono ispražnjeno. Iskreno, bila sam naivna. Vjerovala sam da je ova nova gradska vlast zaista osjetljiva na nepravdu i diskriminaciju, govori Horvat.
Grad Zagreb je stanovnicima na potpis dao dokument u kojem pristaju dobrovoljno napustiti područje u zamjenu za krizni smještaj koji je privremen, uz obećanje da će nakon toga biti stambeno zbrinuti. U zamjenu za barake bez struje i vode, koje su svaki tren mogle buknuti u plamenu, gradska vlast predlagala je privremeno preseljenje stanovništva Struga u kontejnerske objekte koji su su služili kao privremen smještaj nakon banijskog potresa 2020. godine, da bi zatim ostali prazni. Uz to im je obećano da će kao beskućnici imati pravo prvenstva za najam gradskih stanova, a najviše mjesec-dva, do početka školske godine, bit će smješteni u prihvatilištu za beskućnike u Kosnici ili u hostelu Arena. Ljudi su se iselili, barake su promptno sravnjene sa zemljom, a prostor je zagrađen. Kontejneri nikada nisu bili postavljeni, a dobar dio bivših stanovnika_ca Struga tri i pol godine kasnije i dalje su beskućnice_i.
Pazite da se to ne dogodi vama, upozorava M. svoje sugovornike na tribini, P. i E. iz Vrtnog puta. Vrtni put također je iregularno naselje, kao što su bile Struge. Nalazi se na području kvarta Savica Šanci, ograđeno zidovima okolnih poslovnih građevina i velikom nadzemnom cijevi toplane. U naselju živi dvadesetak obitelji, od kojih su neki na tom lokalitetu još od osamdesetih godina. Za razliku od M., koja svoje djetinjstvo u Strugama pamti kao ljepše od zadnjih godina života u naselju, P. kaže kako je danas u Vrtnom putu ipak malo bolje nego što je bilo prije tri decenije. Za početak, u djetinjstvu su po vodu odlazili izvan naselja i to na vatrogasni hidrant, dok danas u naselju imaju punkt s pitkom vodom. Struja nije regulirana, no stanovnici se sami snalaze: prikopčaju jednu razvodnu kutiju na stup, od kojeg onda provode struju po naselju. I blata je malo manje nego što je bilo ranije – dio je ipak asfaltiran, uglanom u vrijeme predizbornih posjeta Milana Bandića gradskoj periferiji. U jednoj od tih izbornih godina, 2012., oba su naselja dobila i komunalne kontejnere. Jedan je bio zamišljen kao higijenski kontejner, s tuševima, a drugi kao učionički, kao mjesto gdje djeca mogu dolaziti učiti za školu. Kontejneri nisu dugo potrajali: nakon inicijalnog pokušaja da tamo socijalna radnica pomaže djeci sa zadaćama učionica je ostala prazna, oprema je brzo rasprodana, a u kontejner se, nakon požara koji ih je ostavio bez krova nad glavom, uselila deseteročlana obitelj. Nova gradska vlast je neke korake napravila – prije dvije godine naselje je očišćeno od smeća, jedne su godine donirali drva, zaposlili su osobu za medijaciju, ali puno pomaka i dalje nema. I u Vrtnom putu se spominju kontejneri kao privremeno rješenje stambenih problema; ipak, stanovnici_e su opreznije nakon iskustva Struga. Iako je smještaj za beskućnike u Kosnici trenutno nekima od njih prihvatljivija opcija, ona nije dostupna svima, a kao dugoročna perspektiva nije nikome.
Upravo dugoročna perspektiva bolno nedostaje u planiranju rješavanja pitanja stambene politike Roma u Zagrebu, ali i cijeloj Hrvatskoj. Nacionalni plan za uključivanje Roma navodi kako “28,2% romskih obitelji živi u kućama koji ne zadovoljavaju osnovne sigurnosne uvjete tj. koje su u lošem ili ruševnom stanju. Barake, daščare i straćare te kuće koje ne zadovoljavaju osnovne sigurnosne uvjete čine 32,9% svih stambenih objekata u kojima stanuju Romi. (…) čak 43,3% romskih kućanstava nije priključeno na sustav javne vodoopskrbe”. Kontejneri i hosteli, asfaltiranje i dječja igrališta u naseljima nisu sistemska rješenja koja će donijeti sustavniju promjenu – u tome su se svi sugovornici_e složile – ali sistemska rješenja nisu na vidiku. Stanovnicima Struga je, primjerice, bilo obećano da će se voditi kao beskućnici, te da će po toj liniji imati prvenstvo na listi. No natječaj je došao i prošao, a da puno Stružana_ki uopće nije završilo na listi, ili su na njenom dnu. Mnogi uopće nisu imali mogućnost prijaviti se na adresu u Strugama; neki su uspjeli prijaviti prebivalište na adresu Centra za socijalnu skrb, ali ne u roku, te su izgubili službeni kontinuitet života u Gradu Zagrebu; neki su prijavili samo jednog člana obitelji na adresu kod prijatelja ili rodbine kako bi mogli dobiti određena socijalna prava, ali se zato sad vode kao samci, iako zapravo imaju velike obitelji. Sve su to stvari koje je Grad znao, neke od njih je i uzrokovao, no nije ih uzimao uzeo u obzir. U color-blind politici koja ne prepoznaje različite specifičnosti opresije na sjecištu antiromskog fašizma, kapitalističke eksploatacije, podilaženja interesima velikih korporacija, siromaštva i višegeneracijske traume, pitanja života stanovnika_ca Struga i Vrtnog puta ne rješavaju se niti kratkoročno niti dugoročno. Jedini pomak u smjeru dugoročnog izlaska iz zatvorenog kruga napravili su sami Stružani_ke: pojedine obitelji, umorne od čekanja u skloništima za beskućnike dok je samo u Zagrebu čak 85 000 praznih nekretnika odlučile su provaliti u prazne gradske stanove. Ranijih je godina ova praksa funkcionirala: osoba bi se uselila u prazni javni (državni ili gradski) stan, te bi sami pozvali policiju i prijavili da su tu. Policija bi napravila zapisnik (na taj način bilježeći datum od kojeg je obitelj službeno u posjedu stana), te ga proslijedila vlasnicima za daljnje postupanje. Prešutni je sporazum bio da Grad pet godina neće pokrenuti proces deložacije kako bi nastupila zastara, čime će osobe de facto riješiti problem stanovanja na koji imaju pravo, premda nemaju i papire da to pravo dokažu. Međutim nova vlast ne priznaje ovaj prešutni sporazum, zbog čega obitelji u koje su bespravno u javnim stanovima žive u stalnom strahu od deložacija.
Siniša-Senad Musić, romski aktivist i član gradskog Vijeća romske nacionalne manjine, u izjavi za ovaj tekst napominje kako je u problematiku stanovanja uvezan cijeli niz drugih problema, poput siromaštva i prostorne segregacije. Danijela Lucić, Jana Vukić i Iva Marčetić, autorice dokumenta Uključivanje Roma u hrvatsko društvo. Prostorno uređenje, stanovanje i zaštita okoliša definiraju prostornu segregaciju kao situaciju u kojoj “pripadnici određene manjinske društvene grupe nisu ravnomjerno raspoređeni u (nastanjenom) prostoru u odnosu na ostatak populacije. Upravo takav nejednak raspored u prostoru ukazuje na nejednaku mogućnost pristupa sadržajima i uslugama koje jamče zadovoljavajuću kvalitetu života i adekvatnu integraciju u društvo”. Musić napominje kako gradske odluke koje na prvi pogled izgledaju pravedno – prema svima se odnose formalno jednako – neprepoznavanjem specifičnosti opresije samo cementiraju postojeće začarane krugove siromaštva, segregacije i marginalizacije. U ovom je slučaju, nastavlja Musić, umjesto općeg poziva grad trebao napraviti specifičan poziv za socijalno i priuštivo stanovanje (ovisno o situcijama i radnom statusu) kao antidiskriminacijsku mjeru.
Transnacionalne solidarnosti predstavljaju poziv na izgradnju i održavanje zajednica otpora koje su iskrene, solidarne i posvećene životnom dostojanstvu nasuprot isključenju i degradaciji. Na primjeru romske zajednice vidimo što se događa kad solidarni rad izostaje: isključenje i degradacija za veliki broj Roma predstavljaju svakodnevicu, a u dokumentarcu tek minivali odaju da se razgovori u gradskim socijalnim službama na Peščenici odvijaju osamdesetih, a ne danas. Dolazio je onaj, kako se zvao, Bandić, došao je i [Veljko] Kajtazi i Ramiz [Ajdin], ali ništa se nije dogodilo. Oni svi misle samo na sebe. Imaju vile i aprtmane, a moje je dijete završilo u bolnici zbog toksičnog dima od smeća, govori E. Jedino sami sebi pomognemo – kada su nam iskopčali struju popeli smo se na banderu. Morali smo mi napraviti nešto kada nitko drugi nije, nadovezuje se P. Sugovornici_e nas pozivaju na zajedničko zalaganje za tzv. “housing first” javnu politiku koja pretpostavlja prvotno rješavanje rizika od beskućništva. Ovaj model je u Hrvatskoj posebno važan kao odgovor na problem rizika od beskućništva s kojim se suočavaju mladi i stari s nedovoljno obiteljske podrške te obitelji s više djece, osobito one iz diskriminarnih zajednica koje višegeneracijski žive u siromaštvu kao što je to situacija kod Romkinja i Roma: njima je komercijalni najam stana često nedostižana, a privatnim su najmodavcima nepoželjni. I dok je sistemska promjena na institucionalnoj razini nužna, a mnogi, poput Horvat i Mucka, predano rade i na uspostavi tog zagovaračkog mosta, da bi se slika u naredih četrdeset godina promijenila nužan je upravo solidaran i posvećen otpor marginalizaciji koja normalizira krajnju dehumanizaciju svih – a da pritom nikoga ne izostavimo.
- Tekst u sklopu programa Transnacionanih solidarnosti napisala Josipa Lulić