Počevši s radom u studenome mikro-kino MaMa za sam kraj godine, na bis, gledateljima donosi projekcije filmova trojice važnih redatelja koji su i svojim novim uradcima u filmskoj 2024. ostavili važan trag.
Vidimo se u MaMi!
***
— PETAK, 27.12.2024. • 19:00h
Matías Piñeiro • PEČEŠ ME [Tú me abrasas / Argentina & Španjolska, 2024. / 64′ / engleski titl]
U uvodnom kadru, na naslovnoj špici filma, dvije starogrčke riječi postaju tri na engleskom okretanjem stranice. Sapfin Fragment 38 u eolskom izvorniku i engleski prijevod Anne Carson postoje na zasebnim stranicama knjige koja je, zapravo, Piñeirov film koji. Između tih stranica, poput rezova između sekvenci, čitav je svijet na jednom mjestu. Pečeš me se temelji na dva književna izvora i njihovoj međusobnoj povezanosti: jedan je Sapfina poezija (preciznije, njezini sačuvani fragmenti), a drugi je tekst Cesarea Pavesea iz 1947., Dialoghi con Leucò (preciznije segment Morska pjena), u kojemu Sapfo razgovara s nimfom po imenu Britomartis. Paveseov tekst dijalog je o smrti, ljubavi i žudnji, a točka spajanja dviju ženskih figura je slična smrt: pad s litice u more.
Kao i svi Piñeirovi filmovi, i ovaj pronalazi nove načine da bude diskurzivan ne samo kada su u pitanju riječi, već i slike i zvuk. Ono što čini da dijalozi oživljavaju je višestrukost načina na koji su predstavljeni: ista Bolex kamera bilježi tihe isječke života, ulice, nebo, valove, knjige, ruke, a povremeno i lica Piñeirovih glavnih oslonaca: Gabi Saidón (kao Sappho) i María Villar (kao Britomartis). Kadrovi se pojavljuju i ponavljaju, prilagođavajući se i kontrirajući glasovnom čitanju Paveseova teksta koji slijedi labavu, sanjivu logiku, pozivajući gledatelja da sluša očima. Sinestetsko iskustvo uokviruje film koji se istovremeno oslanja na tekst i negira ga u korist slike i zvuka, prema glazbi koju je skladala sama Saidón.
Pečeš me prihvaća fragmentarnu formu, zamišlja kino s fusnotama (naravno, i nudi svoju viziju/verziju istoga); postavlja pitanje može li film ne samo djelovati na višestrukim razinama značenja i reprezentacije, nego je li uopće moguće da te razine međusobno djeluju i same iznjedruju nove oblike i forme. Iako sve ovo zvuči vrlo konceptualno, gledati Piñeirove filmove lako je i prirodno poput disanja: njegova ljepota i strogost nikada nisu u suprotnosti jedna s drugom. Poput Sapfinih fragmenata koji svjedoče o odsutnosti oko njihovih nekoliko riječi, Pečeš me može dočarati cijeli svemir koji je, naravno, izmišljen/izmaštan, ali ujedno, do određene mjere, i stvaran i istinit, umueštajući se u nedostatak umjesto da ga pokušava popuniti. Žudnja je kao napukla zdjela: iz nje curi i curi.
— SUBOTA, 28.12.2024. • 19:00h
ALBERT SERRA • USAMLJENA POSLIJEPODNEVA [Tardes de soledad / Španjolska & Francuska & Portugal, 2024. / 125′ / hrvatski titl]
Nasuprot klasičnim filmovima o koridi Roubena Mamouliana ili Budda Boettichera, Serrina Usamljena poslijepodneva prateći matadorsku superzvijezdu Andrésa Roca Reya ne veliča junake “krvi i pijeska”, već nudi osjetilno iskustvo, putovanje kroz samotna poslijepodneva matadora i njegove pratnje. Tri repetitivne slike jasno omeđenih prostora – hotelska soba prije i/ili nakon borbe, automobil kojime se taj prostor povezuje s arenom i proširene sekvence samih borbi – sugeriraju ideje, emocije, osjećaje i raspoloženja, radije no što nude neku specifičnu priču.
Najveći dio filma gledamo borbu između čovjeka i životinje, instinkta i razuma, života i smrti; naziremo bit tragedije, nasilja, patnje, boli, strasti, ambicije, samoće, atavizma, uzvišenog, lijepog i zlokobnog. Matador spreman umrijeti i ubiti, a istovremeno i njegovi trenuci slave i slabosti, njegov odnos s ljudima oko njega, okrvavljeni bik pred vratima smrti ili već ubijen – sve su to slike koje Serra prepušta da same govore, faktički bez obraćanja gledatelju. Krajnji rezultat je film prožet spontanom atmosferom, hipnotičko, osjetilno uranjanje – s natruhama psihodeličnog i epskog – u svijet koride, u istinu i samoću matadora. Serra hvata tu fizičku i metaforičku samoću i prikazuje svog protagonista kao (arhe)tip klasičnog heroja koji želi živjeti vječno kroz svoje podvige tijekom života, koji se baca na glavu i zaranja u ubijanje i umiranje dok žudi da ga se pamti. Uz to, iz intimističke perspektive, film u pozadini nudi i kolektivni portret mikrokozmosa koride, prikaz koji nadilazi vidljivo i čujno. Skicira ono što je u srži tog svijeta, impulse koji ga pokreću, vjerovanja, rituale, želje, snage i slabosti koje ga čine.
Slijedeći stil (ili možda osobno razumijevanje kinematografskog narativa) iz Pacifikcije, Serra kroz rad sa slikama i njihovim potencijalom, kadriranjem, bojama, teksturama, zvukovima, tempom, tempiranjem, tonom i fokusom na detalje, stvara jedinstven pristup svijetu koride. Ovo je jedinstven dokumentarac koji nadilazi kodove žanra i poetičnim, osobnim i nadasve odvažnim pogledom, kloneći se političke korektnosti, iznad i izvan bilo kakvog moralizma ili refleksije, traži i pronalazi latentni hipnotizam.
— NEDJELJA, 29.12.2024. • 14:00h
LAV DIAZ • FANTOZMIJA [Phantosmia / Filipini, 2024. / 250′ / engleski titl]
Lav Diaz je možda i najprominentniji predstavnik sporog filma, filmaš prepoznatljive poetike iščekivanja, “kućni autor” Human Rights Film Festivala (Melankolija, Norte, Djeca oluje, knjiga prva, Iz vremena koje prethodi…). Njegova je poetika čin odgovora na potrebu za estetikama čije se razumijevanje izvodi iz sraza s konceptima oslonjenim na dominantne produkcijske okvire, kao i izmještanja fokusa prema nezapadnim kinematografijama, uključujući čitanje uvjetovano kontekstom prikazivanja.
Nevezano preferirali mi Diazove dokumentarne ili igrane filmove, ukotvljenost u specifičan prostor na kojem se reflektira kompleksna povijest prožeta kolonijalističkim pretenzijama, uvijek iznova zahvaća fenomene kolektivne memorije, lokacija ispražnjenih od značenja i njihovo naknadno konstituiranje. Svaki Diazov film nužno funkcionira na ambivalenciji kognitivnog angažmana gledatelja — tumačenju u koje se upliću konkretne društveno-historijske relacije, i posvemašnjeg uranjanja u prizor potaknutog snovitom teksturom, dopuštajući transponiranje izvan zadanog okvira.
Pripovjedna se linija Fantosmije usredotočuje na memoare narednika Hilariona Zabale, pripadnika režimskih milicija zaduženih za suzbijanje organiziranog otpora. Dok psihički ožiljci izlaz pronalaze u fizičkim manifestacijama, Zabala biva primoran aktivno se suočiti s vlastitom ulogom u zbivanjima identičnima u zemljama jugoistočne Azije, najčešće rezultatu sistemskog nasilja represivnih, i od Zapada podupiranih struktura, čiju poziciju ugrožavaju emancipatorni pokreti. Redateljevi redoviti glumci (Ronnie Lazaro, Hazel Orencio) igraju izopćenike primorane na vrstu iskošenog suživota, u kojem će se uloge stubokom mijenjati. Karakteristična monokromatičnost Diazove teme učvršćuje u svijesti gledatelja, proizvodeći jedinstvenu vizualnost na razmeđu minucioznosti i suštinskog nedostatka u slici. Unutar filmske cjeline prazni se prostor puni reminiscencijama, pri čemu će istovremeno pozicioniranje nesvodivih incidenata potaknuti nove spone komunikacije realizirane kroz osvješćivanje krivnje, suučesništva i, makar i zakašnjelog, preuzimanja odgovornosti.
