U četvrtak 12.2., u 19h održat će se projekcija igrano-eksperimentalnog filma Suhi list gruzijskog redatelja Alexandrea Koberidzea.
Gruzija, Njemačka/2025/186′
govorni jezik: gruzijski
titlovi: engleski
govorni jezik: gruzijski
titlovi: engleski
Svijet se ne otkriva kroz jasnoću, već kroz zamućenost — kroz pikselima zabilježene događaje koji se uporno opiru nestanku. Snimljen starim mobitelom Sony Ericsson, film Suhi list transformira tehničko-stilsku odluku u ontološki princip: slika postaje prostor između viđenog i traganog, između materijalnog i misaonog. U tom rascijepu percepcije uzbudljivog upoznavanja krajolika snimljene u stilu reportažnog filma ceste i kontinuirane anksiozne potrage za nestalom kćeri protagonista Iraklija, redatelj stvara svijet u kojem vidljivo i nevidljivo ne teže razgraničenju, već međusobnom prožimanju. Narativna linija, razrijeđena i fluidna gotovo do točke nestajanja, oblikuje se oko očeve potrage za kćeri Lisom čije korake prati kroz ruralne pejzaže Gruzije. No, potraga ne vodi prema rješenju i fizičkom pronalasku kćeri, već prema iskustvu kretanja i traganja, prema filmu koji se odvija u meandriranju između dokumenta, fikcije i sna.
Koberidze gradi vizualni jezik iz raspada slike: zrnasta tekstura, prigušeno, gotovo pa nevidljivo sunčevo svjetlo, izobličenje kiše, preeksponirane noćne scene – sve to pretvara pejzaž u maglovitu sliku nesvjesnog i začudnog. Kamera, lišena klasične oštrine i preciznosti, bilježi vrijeme kao proces, a ne kao niz događaja. Umjesto jasne narativne strukture, Koberidze gradi iskustvo trajanja — svijet koji se mijenja pred objektivom nestajuće tehnologije djeluje krhko, ali živopisno i puno nade. Taj spoj tehničkog i poetskog stvara atmosferu u kojoj film postaje organična masa, prostor gdje se trag, pokret i tišina pretaču jedno u drugo.
Suhi list nije priča o nestanku, već o prisutnosti onoga što izmiče. U susretima s djecom, seljacima i nevidljivim sugovornicima, film traži dodirne točke između prolaznog i trajnog. Naslov, preuzet iz nogometnog termina koji opisuje nepredvidiv let lopte u zraku, metafora je za Koberidzeovu poetiku — pokret koji ne teži cilju, već samom činu putovanja. U prostoru između fokusa i zaborava, Koberidezov film ne nudi narativnu sigurnost, već osjećaj lebdeće svijesti – sjećanja koje se još uvijek, unatoč pikseliziranom vanjskom svijetu i šumu, opire tišini i nestajanju.
Alexandre Koberidze, rođen u Tbilisiju 1984. godine, studirao je režiju na Njemačkoj filmskoj i TV akademiji u Berlinu. Snimio je nekoliko kratkih filmova i dugometražni film Neka ljeto više ne dođe, koji je osvojio nagrade na festivalima diljem svijeta, uključujući Grand Prix na FID Marseilleu. Njegov diplomski film Što vidimo kad gledamo u nebo? premijerno je prikazan na Berlinaleu 2021. godine, gdje je nagrađen nagradom FIPRESCI.
