U suradnji s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga/WHW Centar za radničke studije organizira gostovanje G. M. Tamása u sklopu kojeg će održati predavanje u Mami:
Dvostruki mit o srednjoj klasi
Kao što je dobro poznato, jedna od najotpornijih ideja u Istočnoj Evropi poslije 1989. glasi da stabilnost “demokracije” (tj. liberalni kapitalizam plus predstavnička vlada zasnovana na višestranačkoj strukturi i podjeli vlasti) ovisi o brojnoj i zadovoljnoj srednjoj klasi. U nekim istočnoevropskim zemljama možete naći čak i otvoren i začudno staromodan kult buržoazije.
Ta poimanja vuku davno porijeklo iz starih rasprava iz 1960-ih i 1970-ih o ulozi intelektualaca u “realnom socijalizmu”. Teoretičari planskog državnog kapitalizma, egalitarnog konzumerizma i represivne socijalne države zvane “realni socijalizam” uočili su zastarjelost starog industrijskog proletarijata i cijelog fordističkog režima proizvodnje i raspodjele. Bujanje neproizvodnih zanimanja, razvoj raznih državnih socijalnih sistema (zdravstvo, obrazovanje, znanstvena istraživanja, menadžment, komunikacije i tako dalje) i “uslužnog sektora” činilo im se (kao i nekim njihovim kritičarima) kao uspon “intelektualaca” koji implicira probleme “kulture” i “ideologije” (što su tradicionalna simbolička obilježja inteligencije). Činilo se da su studenti, i tada i sada, nosioci neovisnosti i pobune, koje su u službenoj konformističkoj imaginaciji povezane sa životom u dokolici, udaljenim od “stvarnog života”. Moralistička podređenost inteligencije devetnaestostoljetnom ruskom principu “služenja narodu” značila je, naravno, njezinu dobrovoljnu poslušnost partijskoj državi. Cijena koju je Partija plaćala za to bila je golem ugled i povlaštena egzistencija intelektualne elite, i politička religija obrazovanja, umjetnosti, znanosti i filozofije. Stil tog aranžmana bio je visoki modernizam.
