Jorge Francisco Isidoro Luis Borges (argentinski pisac koji nikada nije dobio Nobelovu nagradu) i dalje ostaje jedan od omiljenih izvora citata Pierrea Bayarda. Kao uvodni moto ove knjige nalazimo nekoliko rečenica iz Borgesovog „Vrta u kojem staze bifurkiraju“. Naravno, ovaj je prijevod namjerno nespretan kako bi se sačuvao pojam bifurkacije ili račvanja (a taj jezični element općenito označava razdvajanje (iz) jednog u dvoje).
Posljednja rečenica citata glasi: Vrijeme stalno bifurkira ususret nebrojenim budućnostima. U jednoj od njih, ja sam vaš neprijatelj. Bifurkacija je ovdje najavljena kao ključan pojam koji nas polako uvodi u priču o paralelnim svjetovima i povezanim hipotezama, no možda je i značajnija pojedinost kome je posvećena ova knjiga. Naime – Schrödingerovoj mački.
Da, ovo je knjiga koja se bavi alternativnim stvarnostima, paralelnim svjetovima i našim dvojnicima. No, na putu do elegancije suvremenih znanstvenih teorija o multiversima ipak treba navesti neke od prethodnika koji su malo nekoherentnije promišljali temu paralelnih svjetova, no koji su njome svejedno bili zaluđeni.
Jedan od njih sigurno je Auguste Blanqui (1805) koji u svom djelu iz 1872. godine, „Vječnost po zvjezdama“ („L’Éternité par les astres“) na temelju tadašnjih znanstvenih otkrića zaključuje kako je sasvim moguće da postoji mnoštvo planeta identičnih našemu – u jednima smo i mi jednaki nama samima, u drugima smo različiti, a u nekima nas uopće nema. Citat: Koji se čovjek ponekad ne nađe u prisutnosti dviju karijera? Jedna vodi u očaj, u sram, u ropstvo. Druga gleda u slavu, u slobodu. (…) Biramo li ih slučajno ili namjerno, nije ni bitno jer se sudbini ne može pobjeći. Ali kob ne završava u beskonačnosti koja uopće ne poznaje alternativu i koja ima mjesto za sve. Postoji jedna planeta u kojoj dvojnik slijedi prezrenu rutu u drugi svijet. Njegovo postojanje se udvoji, jedna planeta za svakog, zatim bifurkira jedne sekunde, treći put, milijune puta.
Ključan pojam je i dalje bifurkacija – udvajanje svijeta svakom prilikom kad donesemo neku odluku, udvajanje u dva smjera koji mijenjaju našu vlastitu sudbinu – jednom smjeru za odluku da i drugom za ne. Blanqui navodi kako na isti način može doći do pluralnosti povijesnih varijanti (primjerice u nekom paralelnom svijetu Englezi su izgubili kod Waterloo-a), no ipak, njegova proto-verzija paralelnih svjetova ima jedan ozbiljan problem. Naime, nije jasno zašto je točno Blanqui smatrao kako je za svaku bifurkaciju svaki put potrebno i novo udvajanje cijelog našeg planeta. Tek početkom 20. stoljeća pojavile su se teorijske osnove za znanstveno osnovanu hipotezu paralelnih svjetova, i to poglavito artikulacijom kvantne teorije, dakle, otkrićem postojanja čestica za koje se čini kako imaju sposobnost biti na više mjesta istovremeno dok god ih se ne promatra.
A upravo o tome govori paradoks „Schrödingerove mačke“ austrijskog fizičara i nobelovca Erwina Schrödingera, mačke koja je zatvorena u kutiji s bočicom otrova, Geigerovim brojačem i radioaktivnim materijalom koji je na samom pragu raspadanja. Ukoliko se pojavi radioaktivnost, Geigerov će mjerač preko automatskog sustava pustiti smrtni otrov i ubiti mačku. Šanse su 1:2 da će mačka preživjeti nakon jedne minute u kutiji.
No, poanta priče o mački zatvorenoj u kutiji je u tome da je pojava radioaktivnosti kvantni fenomen. Šanse su 50% da će unutar jedne minute doći do raspadanja – a kvantna mehanika kaže kako se, dok god nije došlo do opservacije stanja – atom istovremeno nalazi u oba stanja, tj. na tren je raspadnut, na tren je netaknut.
Tako je i egzistencija Felis silvestris catusa povezana s kvantnim efektom ovog pokusa – i nalazi se istovremeno u dva stanja – i mrtva je i živa, dok god se ne otvori kutija. Ono što Bayard naglašava jest kako je jako bitan koncept istovremenosti, jer se ne radi o tome da je mačka ili živa ili mrtva. Ona je i živa i mrtva – u dva je stanja u istom vremenu, jer ta stanja nisu kontradiktorna (nismo nesigurni što se dogodilo), već su ta stanja u superpoziciji, potpuno drugačijem mentalnom prostoru.
Premda Schrödingerova mačka nije direktno povezana s paralelnim svjetovima, pokazuje kako funkcionira teorija koja je revolucionirala fiziku, i koliko je ponekad teška za promišljanje i neintuitivna. No, 1957. godine američki će fizičar Hugh Everett III sugerirati kako se isti modus može primijeniti na ljudsku svijest – razna stanja mogu koegzistirati istovremeno.
Bryce DeWitt će 1973. godine preuzeti Everettovu ideju i proširiti je tada novom idejom višestrukih, paralelnih svjetova: Primjerice, kad govorimo o Schrödingerovoj mački, ona se pojavljuje dva svemira: u jednom, mačka je mrtva; u drugom, ona je živa.
I njemu je pojam bifurkacije ključan jer je svaka odluka mjesto dijeljenja, te on shvaća kako se radi o enormnom broju alternativnih stanja jer taj neprekinuti proces udvajanja svemira (…) implicira kako je njihov broj čudesan: bilo bi od Big Banga milijarda milijardi milijardi svemira koje se može prikazati u formi stablolike strukture u kojoj je početni svemir baza.
Što se tiče toga gdje se svi oni nalaze, odgovor je: ovdje. Thomas Lepeltier, autor djela „Paralelni svjetovi“ (Univers parallèles, 2010), iskoristio je analogiju nobelovca Stevena Weinberga koja je možda i najbolje objašnjenje: Oko nas postoje stotine radio-valova, ali istovremeno možemo uhvatiti samo jednu frekvenciju. Na isti način postoji na jednom mjestu mnoštvo svjetova, ali imamo pristup samo jednom jer ne možemo uhvatiti frekvencije ostalih. I obrnuto, oni koji žive u alternativnim svjetovima nisu u mogućnosti percipirati naš.
Bayard pokazuje koliko je Lepeltierova sinteza iz 2010. godine korisna, te kako su moderni fizičari poput Davida Deutscha, Max Tegmarka ili Stephena Hawkinga ozbiljni u vezi ovih teorija, te kako i teorije struna ili kvantne dekoherencije također sadrže ideju paralelnih svjetova, te kako je ta tema, tema višestrukih svjetova ili multiversa, i u znanstvenom miljeu sve popularnija.
Pojam bifurkacije ovdje je uparen s jednim ključnim pojmom – onim koegzistencije (koji omogućava pomirenje ideje paralelnih svjetova i zdravog razuma – jer i prije navedeni teoretičari govore kako postoje bezbrojni stvarni svjetovi, i to istovremeno – ali na različitim frekvencijama).
Zanimljivo je kako je Leibniz govorio o najboljem od svih mogućih svjetova, čemu se Voltaire izrugivao u svom Candidu. A danas teoretičari pretpostavljaju kako svi ostali svjetovi ipak nisu bili odbačeni u ništavilo, već nastavljaju egzistirati. A izuzetno velika stvar je ta što Bayard pokazuje kako je ova teorija u domeni suvremene znanstvenosti.
U poglavljima nakon teorijskog uvoda navodi primjere paradoksa iz popularne kulture ili književnosti koji su povezani s paralelnim svjetovima. Prvi je „djedov paradoks“, a ilustracija su likovi iz romana „Neoprezni putnik“ (Le Voyageur Imprudent, 1943) Renéa Barjavela u kojem vremenski putnik pokušavajući ubiti Napoleona nenamjerno ubije svog djeda i time prekine svoje postojanje. I sâm Barjavel u svom romanu izvrsno sumira postupak svog lika:
Ubio je svoga pretka?
Dakle ne postoji.
Dakle nije ubio svoga pretka.
Dakle postoji.
Dakle ubio je svoga pretka.
No, da razrješimo stvar – kvantna fizika i paralelni svjetovi omogućavaju da ovaj postupak bude protagonistov kraj samo u njegovom matičnom svemiru, dok u ostalima ne ostavlja posljedice na njegovu originalnu egzistenciju.
Zatim Bayard navodi američku seriju „Sliders“ u kojoj glavni lik, talentirani fizičar Quinn Mallory, uz pomoć vorteksa, rupe u prostor-vremenu, otputuje sa svojom djevojkom, pjevačem jazza i profesorom iz fizike u alternativnu prošlost, te kroz niz paralelnih dimenzija traži put povratka svojem domu.
Ono što je možda bitno naglasiti jest kako su svi ti svjetovi u Slidersima u određenoj mjeri različiti jedan od drugoga i nijedan protagonistima nije prirodan, no to ih ne spriječava da se miješaju u budućnost. Naime, Quinn u jednom od njih sretne svog mlađeg dvojnika i pokušava ga naučiti obrani od školskog bullyja, a usput zavede svoju učiteljicu iz osnovne škole, onu koja mu se oduvijek sviđala. No, ni to, objašnjava Bayard, nema nekog stvarnog utjecaja na dimenziju iz koje potječu (ukoliko se ravnamo po ograničenjima suvremenih kvantnih teorija koje zapravo ni ne dopuštaju vremensko pomicanje, tek prostorno – i to strogo teorijski zbog izuzetne količine energije koju bi trebalo na taj čin utrošiti).
Bayard smatra kako postoje dva modusa na koji se mogu promatrati teorije o paralelnim svjetovima. Prvi je onaj alegorijski u kojoj sve to proglašavamo stimulativnom pričicom koja otvara prostor za književne i umjetničke varijacije, no nema veze sa stvarnošću.
Drugi način promatranja ovog koncepta je onaj realistični, i sastoji se u tome da se ozbiljno razmotre tvrdnje određenih fizičara kako istovremeno postojimo u više primjeraka u više paralelnih svjetova, i gdje je vjera da smo mi i naša osobnost jedinstveni pritom iluzija štetna po naše shvaćanje stvarnosti. Autor ove knjige se ponosno svrstava u potonje, i navodi tri razloga za svoju odluku.
Prvi je taj da još uvijek nije znanstveno pobijena hipoteza o koegzistenciji u paralelnim svjetovima, te da joj se zapravo sve više fizičara i istraživača priklanja. Kao drugi razlog navodi našu prirodnu sklonost sanjarenju, i čestom zamišljanju kako vodimo drugačije, bogatije i blistavije živote. Premda svjesno znamo kako su naši zamišljeni paralelni životi plod naše mašte, ipak se ono nesvijesno u nama stalno poigrava tom idejom, i postoji konzistencija na našem psihičkom planu postojanja (domeni koja je od nas dobrano skrivena), te se nikako ne može odbaciti mogućnost kako postoji mogućnost djelomičnog curenja podataka iz tih naših alternativnih egzistencija u naše, što autor kasnije u knjizi i razmatra.
Treći razlog je taj da bi bilo jednostavno blesavo propustiti ozbiljnije proučiti teoriju koja jako elegantno razriješava neke humanistici intrinzične probleme, omogućava bolje razumijevanje svijeta, uključujući i njegovu umjetničku plodnost. Teorija paralelnih svjetova omogućava shvaćanje estetskih i psihičkih situacija kojima inače ne možemo naći logičko rješenje.
Njih autor razmatra, no tek nakon poglavlja „Topologija paralelnih svjetova“ (Topologie des univers parallèles) u kojima prikazuje kako književnost promišlja fizičke prolaze između alternativnih svjetova.
Protagonistica Aomame iz Murakamijevog romana „1Q84“ koristi crvotočinu u obliku najobičnijih ljestava, te kad se popne uz njih počinje primjećivati promjene oko sebe (poput 2 mjeseca na nebu) koje joj signaliziraju kako je u drugoj dimenziji, kako nije kod kuće. Jedna od protagonističinih promjena je također i ono što Freud naziva unheimlich – uznemirujuća neobičnost poznatog, subjektivni osjećaj kao da svijet drhti, kao da je pomalo distorziran.
Autor zatim navodi tri primjera doživljaja koji pokazuju kako i mi možemo doživjeti nešto slično kao i Murakamijev lik. Prvi je déjà vu (neobjašnjiv osjećaj da je ono što smo upravo po prvi put doživjeli već prije iskusili). Drugi je ono što Bayard naziva alternité (izmjenjivanje obličja), a odnosi se na trenutak kad nam se učini kako se sugovornik transformirao u nekog drugog, nepoznatog. Treći je rencontre amoureuse (ili ljubavni susret), doživljaj kad nam se prilikom susreta nepoznate osobe učini kako je već poznajemo, i kako nas neki neugasivi osjećaj snažno vuče prema njoj.
Ova tri uznemirujuća iskustva teško su objašnjiva konvencionalnim i racionalnim pristupom, no ukoliko prihvatimo hipotezu kako je moguće da iz naših paralelnih egzistencija ponekad do nas dolaze fragmenti informacija naših dvojnika, dijelići onog već proživljenog, nije ih uopće teško protumačiti.
Autor sljedeće poglavlje posvećuje pitanju je li moguće osluhnuti jeku iz paralelnih svemira, i jesu li možda pisci i umjetnici tome skloniji, i možda sposobniji zahvalno ih estetski artikulirati?
Zanimljiv primjer je svakako američki pisac znanstvene fantastike Frederic Pohl i njegov roman „The Coming of the Quantum Cats“ (1986) u kojem se iste osobe iz različitih paralelnih vremena ili „paravremena“ susretnu u istom svijetu i čiji je roman koherentna aplikacija kvantne teorije, pogotovo paradoksa Schrödingerove mačke koju eksplicitno navodi usput se zabavljajući i eksperimentirajući s povezanim konsekvencama na romanesknom planu.
Protagonist će osobno, u istoj prostoriji, susresti svoje dvojnike iz drugih paravremena i reći: … ali trebalo se naći utroje u istoj sobi kako bi me iznenađenje – mračno iznenađenje od kojeg se lede leđa – zaista pogodilo. Želim reći, oni su bili ja. Ali ne ja s kojim sam bio cijeli svoj život, već ja koji sam mogao biti – koji sam u njihovom vremenu neopozivo postao. (…) To je bilo zastrašujuće. To je ugrožavalo stabilnost mog postojanja kao nijedna stvar prije toga.
Osim jeke drugih svjetova i naše alternativne egzistencije, Bayard traži i one unutarnje granice našeg svijeta, ali i načine na koje je takav svijet organiziran u svojoj kompleksnosti. Navodi primjer unutarnjeg paralelnog svijeta koji pronalazi u romanu Carla Fruttera i Franca Lucentinija „Ljubavnik bez doma“, u kojem ispada kako je protagonist zapravo Ahasver, postolar koji Kristu nije dopustio da uđe u njegov dućan kako bi se odmorio, te je zbog toga proklet da zauvijek luta zemljom, a sve koje upozna ne može nakon toga ponovno susresti.
Zbog toga ga njegova ljubav iz romana neće više nikada moći opaziti nakon rastanka na kraju romana, jer se zbog prokletstva neće moći ponovno percipirati unutar istog svemira, već će se stalno mimoilaziti. Tu radi o primjeru unutarnjeg paralelizma, o dva paravremena unutar istog svemira – koja su se neko kraće vrijeme preklapala.
U posljednjoj polovici knjige razmatraju se pisci čiji radovi su bili dobrano ispred njihovog vremena i opisivali su pojave i događaje na načine koji su im, po svim povijesnim okolnostima i tendencijama, trebali izmicati. Upravo ovaj dio teorije paralelnih svjetova, po Bayardu, omogućava shvaćanje nekih neobjašnjivih estetskih situacija u književnosti.
Kafka je gotovo nadnaravno vjerno opisao teror totalitarnih režima prije nego što su se uopće pojavili, i to je toliko zadivljujuće da i George Steiner, američki teoretičar književnosti, tvrdi da postoji duhovna mogućnost kako je Kafka proživio svoje proročke moći kroz posjet, jer, Bayardovim riječima, opisuje jeku budućnosti s preciznošću i velikim brojem detalja.
Također su nerazjašnjivi i intimni uvidi Fjodora Dostojevskog u psihologiju ubojice (Bayardu se čini kao da je bio u dosluhu sa svojim dvojnikom iz paralelnog svijeta koji je zaista bio ubojica), ali su mu konvencionalnom logikom neobjašnjivi i Nabokovljevi nevjerojatno životni opisi Humbert Humbertovog pedofilskog života u Loliti, kao i izrazito muški karakter koji se ispoljava u tekstovima sestara Brontë, tekstovima koje su morale slati izdavačima pod muškim pseudonimom kako bi osigurale da budu makar pročitane (jer su pisale u vrijeme koje nije bilo ni najmanje naklonjeno ženama, te su ženske tekstove automatski odbacivali).
Bayard razmatra i ono što Oulipovci nazivaju „plagiat par anticipation“ (anticipirajući plagijat), tj. već dijelom spomenutu mogućnost da kreativci imaju razvijeniju percepciju početnih ili najavljujućih elemenata događaja koji će se tek dogoditi – jer su pažljiviji i receptivniji za suptilne kolektivne pokrete koji će im pokazati gdje će se usmjeriti još nevidljive silnice društvene stvarnosti.
U svakom slučaju, kada govorimo o ovoj Bayardovoj knjizi, možemo reći kako se radi o zanimljivoj inicijativi djelomičnog prebacivanja onoga što se inače zove imaginacijom ili kreativnim činom u domenu kvantne fizike i paralelnih svjetova. Fantazija je pritom rezonanca alternativnih života kojih nismo direktno svjesni, ali koji su svejedno upisani u nas. Na nas mogu utjecati događaji koji se nisu dogodili, a književnost i umjetnost su tako posrednici nas i drugih svjetova. Nesvjesno je impregnirano našim paralelnim životima.
Bez obzira na očiglednu neprovjerljivost pojedinih tvrdnju, s nekima od njih se nikako nije teško složiti, pogotovo kada govorimo o promjenama perspektive nakon epohalnih ili velikih znanstvenih otkrića.
Riječima Thomasa Kuhna, kako se mijenjaju (znanstvene) paradigme, tako se mijenja i svijet s njima. Vođeni novom paradigmom, znanstvenici posežu za novim instrumentima i njihovi pogledi idu u novom smjeru. Još važnija stvar, tijekom revolucija, znanstvenici primjećuju nove i različite stvari, premda ispituju instrumentima koje dugo poznaju, na mjestima koja su već pregledali. To je pomalo kao da je grupa specijalista naglo transportirana na drugu planetu gdje se poznati objekti pojavljuju pod drugim svjetlom i u pratnji drugih nepoznatih objekata.
Citirano djelo Thomasa Kuhna, „Struktura znanstvenih revolucija“ (1962), govori kako se takvi paradigmatski pomaci reflektiraju na cijelo društvo, i to na sličan način kako bi mogli tumačiti paralelne svjetove, jer se radikalna otkrića isto toliko radikalno odražavaju – kao da se svijet podijelio udvoje: Lavoisier je, tako su nam govorili, vidio kisik tamo gdje je Priestley vidio deflogistonirani zrak, a gdje ostali nisu vidjeli apsolutno ništa. (…) otkrivši kisik, Lavoisier je vidio drugačiju prirodu. (…) ekonomski princip nas nuka da kažemo kako je nakon otkrića kisika, Lavoisier radio u drugom svijetu. (…) Je li potrebno, međutim, opisati ono što razdvaja Galileja od Aristotela, ili Lavoisiera od Priestleya, kao transformaciju pogleda? Jesu li ti ljudi zaista vidjeli različite stvari dok bi promatrali identične objekte? Možemo li reći, a da to bude legitimno, kako su nastavljali svoja istraživanja u različitim svjetovima?
Na kraju krajeva, možda je i bjelodano kako ne vidimo svi jednake stvari u identičnim objektima (promjene u perspektivi su promijenile svemir), čak ni svi ne živimo u istom svijetu. Kuhn podcrtava kako znanstvenici često kažu kako su im pale ljuske s očiju, i kako ih je u tom trenutku bljesak preplavio svjetlom.
Ovdje se zapravo radi o pitanju interpretacije nove paradigme, a Bayard u to ime nudi jako zanimljivu sintezu humanistike i kvantnih tendencija u fizici, kroz model paralelnih svjetova koji se naslanja na kvantnu teoriju i nudi uvjerljive, ali i zabavne hipoteze kako je do nekih kreativnih iznenađenja u književnoj povijesti zapravo došlo.
Teorija i bunilo jako su blizu, naglašava Freud, a Bayard ga citira jer i u teoriji ima bunila, ali u bunilu također nužno postoji istina koju treba poštovati, pogotovo ako sanjaš kako onaj koji je u deliriju jednostavno opisuje ono što vidi u drugom svijetu kojem ima pristup, i kojeg uzalud pokušava s nama podijeliti.
Pierre Bayard (1954), profesor književnosti na sveučilištu Paris VIII i psihoanalitičar, autor je niza djela među kojima je i „Kako govoriti o knjigama koje niste pročitali“ (Comment parler des livres que l’on n’a pas lus?, 2007). Ovaj naslov dvadeseti je u njegovoj bibliografiji, a ovaj put pronalazi zajedničke provodne motive u filmu i kvantnoj teoriji, ali i povijesti književnosti i Freudovoj psihoanalizi. Bayard hrabro i prilično beskompromisno kreće u osvajanje novih književno-teorijskih prostora, te nudi paralelne svjetove i alternativne koegzistencije kao rješenje nekih neproničnih knjiških i inih problema.
Polisemija tako postaje znak da djelo živi u nizu paralelnih svjetova, a u svakom od njih ima drugačije značenje. Ti, njegovim riječima, unutarnji paralelni svjetovi, koji se nalaze unutar jednog te istog svemira, zapravo su donekle i otkrivanje tople vode, jer smo svi robovi vlastitih intelektualnih ograničenja i trenutno akumuliranog znanja, dakle sve se svodi na razlike u percepciji stvarnosti ovisno o društvenoj, dobnoj, spolnoj i ostalim stratifikacijskim faktorima.
Dakle, ne živimo svi u istom svijetu i to je očigledno. A na mjestima gdje ova teorija izlazi iz domene znanstvene provjerljivosti i prelazi prag naših intelektualnih dosega, nema drugo nego zauzeti poziciju u skladu s nekim unutarnjim, više ili manje tajnovitim mehanizmom odlučivanja.
Bayard je očigledno multiverse-teist, i vjeruje kako postoje njegovi dvojnici, te tako i zaokružuje knjigu, fiktivnim umetcima u prologu i epilogu, i to iz svojih zamišljenih paralelnih života kao glumca, kao detektiva, kao dirigenta, kao ghostwritera.
I ja sam se prisjetio svog prvog i zapravo iznenađujućeg susreta s konceptom paralelnih svjetova i alternativne povijesti. Premda sam znao da u tom nekom filmu o nacistima glumi Rutger Hauer, propustio sam ga naći na IMDB-u, ali sam našao drugi, sasvim slične tematike, u kojem taj meni izuzetno drag glumac glumi Alberta Speera, nacističkog arhitekta koji je bio jako blizak samom Hitleru.
Ono što sam tražio naposljetku sam pronašao na listi alternativnih povijesti – film Fatherland, treći na listi. Naime u tom filmu naci-protagonista opet utjelovljuje Rutger Hauer, no ovdje su nacisti uspješno okupirali Rusiju, 1964. je godina, a Hitler baš slavi 75. rođendan.
Piše: Neven Vulić
(Pierre Bayard: Il existe d’autres mondes / 160 str. / Les Éditions de Minuit, 2014)
