Zatvorenik uz mučne napore pokušava pobjeći iz skučene ćelije. Kako se bijeg približava, tako se srednji planovi s početka filma postupno zamjenjuju bližim, potom krupnim i naposljetku detaljima. Intenzitet raste, a mi polako napuštamo ovaj svijet i, praćeni Mozartovom glazbom, uzdižemo se do transcendencije, onostranog, onog natprirodnog koje, prema riječima redatelja, “u filmu nije ništa drugo do preciznije predstavljena stvarnost. Stvarne stvari viđene u krupnom planu.”
Kao rijetko koji drugi redatelj, Bresson nas je zadužio perceptivnim analizama svojih filmova bacajući pritom svjetlo na mizanscenu kao ključni pojam autorske kritike. Na idućem susretu u sklopu Kina emancipacije prikazat ćemo film Osuđenik na smrt je pobjegao (Un condamné à mort s’est échappé, 1956) koji se smatra vrhuncem njegovog “duhovnog stila”, a potom na temelju odabranih scena analizirati njegovu prepoznatljivu mizanscenu.
