Globalni intenzitet događanja 1968. danas je pretvoren u legendu, pop-nostalgiju i ruminativni kliše.
Zašto francuski maj nije bio iskra koja bi započela (globalnu) revoluciju? Bi li tada Praško proljeće drugačije završilo? Kako bi tada izgledala politička povijest Latinske Amerike? I tako dalje, i tako redom.
U potrazi za odgovorima João Moreira Salles dobro poznatim, ali i rijetkim arhivskim materijalima iz Francuske i ikoničkima Le joli mai Chrisa Markera i Mourir à trente ans Romaina Goupila supostavlja majčin obiteljski home-movie snimljen u Kini dvije godine ranije – na samom početku jedne uspješne revolucije (one kulturne), novopronađene materijale iz Čehoslovačke snimljene prije i nakon sovjetske intervencije te zapise iz vremena otvrdnjavanja vojne diktature u Brazilu.
Iako sa simpatijama govori o stvarnim društvenim problemima koje su prosvjednici u Francuskoj, ali i Čehoslovačkoj i Brazilu iznosili, Salles je zainteresiraniji za razumijevanje učinaka prosvjeda na same sudionike, zaključujući da je to nešto “najsretnije što će se dogoditi u njihovim životima”. Sve je (izgledalo) moguće – kako kaže jedan od onovremenih grafita – osim preuzeti moć i vlast.
“Bili smo opijeni poviješću, bili smo opijeni time što smo uzjahali na njena leđa i osjećali je pod sobom”, napisao je Kundera tri godine ranije u Šali, govoreći o veljači 1948. u Pragu. “[Stvarna] sreća je otkriti u samome sebi aktivnu sposobnost za koju nismo niti znali da je posjedujemo”, zaključit će gotovo pola stoljeća kasnije Badiou u Metafizici stvarne sreće, nastavljajući “Strogo odvajanje mladih intelektualaca i mladih radnika kao zakon tog svijeta bilo [je] zastarjela nužnost. Događaj je upravo pokazao da je taj zakon mogao, u konačnici i morao, biti zamijenjen vlastitom suprotnošću: novom političkom strujom koju je stvorilo izravno jedinstvo mladih intelektualaca i radnika.”
Salles je izrazito skeptičan prema potencijalu podruštvljavanja osobne sreće. Iako na licima prosvjednika “nalazi” majčino ozareno lice od dvije godine ranije (u svjedočenju revoluciji čije pune dimenzije okrutnosti još nisu vidljive posjetiteljima), nemilosrdno pokazuje marginalnu ulogu koju su imale žene, ne-bijeli Francuzi, ali i ne-intelektualci u nizu vizualnih analiza, od kojih je možda najupečatljivija u snimci studenata koji dolaze pred tvornicu, dok ih radnici s krova, s visine, odbacuju kao “buduće šefove”. Ulične demonstracije galvanizirale su medije i inteligenciju, ali žudnja za redom i normalnošću bila je dublja nego što su to studenti shvatili. Dok su oni tvrdili da žele oslobođenje od potrošačkog društva, većina radnika samo mu je željela bolji pristup.
Maj je, prema Sallesu, bio elitistički, maskulinistički, buržoaski, pa i kolonijalno-reakcionarni pokret. Uostalom, svako društvo ima revoluciju ne kakvu zaslužuje, nego kakvu može imati – temperament i postojeći društveni odnosi nužno su inherentni u njezinu planiranju i (potencijalnoj) provedbi. “Sve to se, zaista, u najvećem broju slučajeva razvilo u odvratnu težnju za vlašću” (Kundera), a malo je ozbiljnih aktera “koje korupcija osamdesetih nije preobrazila u žive mrtvace.” (Badiou) Unatoč Cohn-Benditovoj tezi da je svako planiranje pogrešno, problem s Majem upravo je u tome što je čitav događaj bio – kako Salles maestralno pokazuje, primjerice na nastanku “spontanih” parola – zapravo jedan veliki, dobro promišljeni, planirani i producirani event. S glavnim glumcima, onim sporednima i masama potrošnih statista, od kojih su mnogi nasilno umrli diljem svijeta u događanjima 1968., ali su iznimno rijetki oni koji su imali javne sprovode i u procesu estetizacije prošlosti pretvoreni u mučenike “ideje”.
Uloge se, međutim, vremenom zaboravljaju a obećanje revolucionarnog marša završava, nakon dva sata “intenziteta tada”, kao nostalgični fado izgubljenih uzroka. Ili… samo mladosti. (Igor Marković)
— projekcija u suradnji sa Subversive festivalom i Art-kinom Croatia, uz potporu Francuskog instituta.
Projekcija će se održati u subotu 19. svibnja u 18.00 sati u kinu Europa (slobodan ulaz).
Termin prikazivanja u Rijeci objavit ćemo naknadno.
