U listopadskom Cruisingu ugostit ćemo jednog od najzapaženijih mlađih autora u postjugoslavenskim okvirima – Vladimira Tabaševića.
Vladimir Tabašević je rođen u Mostaru ispod dvojakog prezimena Bošnjak-Tabašević Vladimir. Prva jačina tog prezimena – Bošnjak, negdje se dala, prilikom njegovog izbjegavanja ka Beogradu u kojem je do današnjeg dana nastavio da traži neko svoje “kuda?”. Za razliku od sve češćih veseljaka koji se raduju svom samoiznuđenom “nomadizmu”, Vladimir sebe ne smatra za nomada i radovao bi se nekom drugom posmatranju sebe. Često voli reći da bi volio znati svoju fiksnu adresu, što bi značilo da ona, prije toga, mora postojati. U tome, neki, kao da namjerno prepoznaju konzervativizam njegov, jer, pobogu, “ne postoje više nikakve kotve, a ni granice.” Mejlovi mu stižu uredno, ali za adresu prebivališta ga nadležne službe optužuju da je fiktivna. Na tom putu je napisao neke zbirke pjesama, dva romana plus ovaj treći što je upravo završio i u njemu prebivao zadnje dvije godine. Dakle – 2+1. Mnogi mu govore da se zanio.
Knjige mu se još uvijek zovu: “Koagulum”, “Tragus”, “Kundak”, “Hrvatski kundak”. Kada je riječ o poeziji. A uvijek je riječ o poeziji, čak i kada su romanu u pitanju, iako su upitni kao romani: “Tiho teče Misisipi”, “Pa kao”, i taj famozni treći: “Zabluda Svetog Sebastijana”.
