Na prva tri druženja FEMATIKA u MaMi raspravljalei smo o utemeljiteljskim feminističko-marksističkim teorijama, revolucionarnim praksama tzv. ženskog pitanja, te teoriji socijalne reprodukcije. Na četvrtom druženju u MaMi bavilei smo se revolucionarnim političkim radom i ekonomskom teorijom Rose Luxemburg, čime smo pomakle analitički fokus s radova autora/ica koji u užem smislu pripadaju feminističkom teorijskom korpusu na širi lijevi teorijski okvir.
Luxemburg se kroz svoj bogati teorijski rad nije sistematičnije bavila tzv. ženskim pitanje (do danas su pronađena tek pet kraćih teksta feminističke tematike) , no to ne znači da njezini uvidi unutar marksističkog polja nisu imali implikacije za feminističku teoriju. Također, Luxemburg je bila dugogodišnja drugarica i podržavateljica rada socijalističke feministkinje Clare Zetkin s kojom je kao revolucionarka dijelila političku sudbinu unutar Socijaldemokratske partije Njemačke, a nakon 1914. radila na osnivanju Komunističke partije Njemačke.
U kratkom eseju “O ženskom pravu glasa i klasnoj borbi” (1912) Luxemburg se predstavlja kao žestoka kritičarka liberalnog feminizma. . Kapitalistička je država radnicama omoguila političko organiziranje tek nakon godina borbe, dok bi sljedeći korak morao biti uvođenje univerzalnog prava glasa. Država se s razlogom boji da će politička participacija žena ugroziti institucije klasne vladavine, poput primjerice militarizma, dok bi, za razliku od toga, pravo glasa buržujki ojačalo poziciju reakcionarnih snaga na vlasti. Velika većina buržujki ne sudjeluje u društvenoj produkciji, i tek su konzumentice viška vrijednosti koji njihovi muškarci ekstrahiraju iz rada proletarijata. Kao konzumenti one su, po Luxemburg, još veći paraziti na društvenom tkivu te nesmiljenje u svojoj borbi za očuvanje klasne dominacije od onih koji direktno u njoj sudjeluju.
Za razliku od buržujki, radnice su ekonomski neovisne. Luxemburg daje i kratku analizu prirode ženskog rada kod kuće i na radnom mjestu. Po njoj je rad radnicaženski rad za nadnicu “produktivan” kao i rad radnika. Međutim, silna količina rada koje žene obavljaju u kućanstvu – rad koji danas nazivamo reproduktivnim – u kapitalizmu se ne smatra produktivnim, koliko god obiman i mukotrpan bio. Luxemburg takvo razlikovanje temelji na činjenici da ova vrsta rada ne stvara višak vrijednosti i utoliko je, koliko god to nepravedno zvučalo, kako kaže, neproduktivan.
Teoretičarke socijalne reprodukcije, o kojima smo raspravljalei ranije, takav rad ne smatraju neproduktivnim utoliko što osposobljava radnike da budu eksploatirani od strane kapitala. Kao takav on ne pripada “privatnoj sferi”, već ima presudnu funkciju u kapitalističkom načinu proizvodnje i akumulacije.
Luxemburg, s druge strane, smatra da je kao dio “priavatne sfere” ovaj rad nevidljiv kapitalu, te će tako ostati sve dok vlada nadnički sistem. Tijekom ranijih druženja raspravljalei smo o “naturalizaciji” reproduktivnog rada u kapitalizmu, koji na taj način postaje nevidljiv u javnoj sferi podređenoj stvaranju profita. Međutim, kapital u mušku nadnicu uključuje dio koji služi održanju obitelji, a ukoliko se historijski pokaže da nadnica radnika nije dovoljna za reprodukciju nuklearne obitelji, onda i žene i djeca ulaze u sferu proizvodnje. Također, kapital kontrolira reproduktivni rad i to upravo putem muškarčeve nadnice. Kao onaj koji dobiva nadnicu, ili dobiva veću nadnicu od žene, radnik ima mogućnost kontrolirati ostale članove obitelji, što ponekad čini i pomoću nasilja, a sve u ime kapitala.
Ne uviđajući taj dio, Luxemburg smatra da bi žene trebale imati pravo glasa primarno temeljemnjihovog sve većeg sudjelovanja u produktivnoj sferi koji je nametnuo kapitalistički način proizvodnje, a ne i time što svojim neplaćenim radom omogućavaju reproduciranje radne snage. Pravo glasa za radnice u takvom kontekstu ima instrumentalnu ulogu intenziviranja klasne borbe proletarijata.
Teze koje je iznijela u ovom kratkom eseju u skladu su s političkim uvjerenjima iznijetima u Polemičkim tekstom “Reforma ili revolucija” (1900) Luxemburg se afirmirala kao relevantna marksistička teoretičarka i politička aktivistkinja u njemačkom socijaldemokratskom pokretu kojem se pridružila 1898. godine. Polemizirajući s reformističkim teorijskim postavkama Eduarda Bernsteina, Luxemburg polazi od ideje da su i socijalna reforma i revolucija nužne za ostvarenje socijalističkog društvenog uređenja. Parlamentarna i sindikalna borba važne su zbog širokog procesa demokratizacije te stvaranje političkih formi (poput prava glasa i radničke samouprave), koje služe kao uporište proletarijatu u borbi. Samo putem borbe za demokraciju proletarijat dolazi do svijesti o vlastitim klasnim interesima i historijskim zadaćama, tvrdi Luxemburg. Socijalna reforma predstavlja tako sredstvo, dok revolucija predstavlja cilj socijalističkog pokreta.
Pri tome, Luxemburg je smatrala kako teza da se socijalna i ekonomska “pravednost” može postići borbom protiv kapitalističkog načina raspodjele, a ne modusa proizvodnje, ukazuje na oportunizam revizionističke struje unutar socijalističkog pokreta.
Njezino najopsežnije i najzahtjevnjie djelo “Akumulacija kapitala” (1913) predstavlja ogroman doprinos čitanju “Kapitala” Karla Marxa, no unatoč tome sve do nedavno teoretičari i teoretičarke tek su se marginalno bavilie tim aspektom njezinog rada, fokusiravši se više na analizu političkeihspisa.
Djelo “Akumulacija kapitala – Anti-kritika”, o kojem smo također raspravljale na kružoku, predstavlja Luxemburgino pojašnjenje i odgovor mnogobrojnim kritičarima “Akumulacije”. Analiziralei smo kako njezino teoretiziranje kapitalističke akumulacije, odnosno “forme vrijednosti” kod Marxa, predstavlja veliku novost naspram radu začetnica tzv. ženskog pitanja u sklopu socijaldemokratskog i komunističkog pokreta te, ali i predstavlja nagovještaj suvremene teorije socijalne reprodukcije.Naime, dotadašnji se radnički pokret nije bavio analizom “forme vrijednosti” iz Marxovog “Kapitala”, iako, čini nam se, upravo ta teorijska pozicija pruža mogućnost za radikalniju kritiku kapitalizma.
Iako Luxemburg iz svoje ekonomske teorije nije izvela spomenute političke konzekvence, čini nam se bitno, iz feminističke perspektive, danas valorizirati taj aspekt njezinog rada. Kao što smo vidjele na prošlom sastanku, teorija lijevih feminizama razvija se upravo oko ideje na koji se način ženski reproduktivni rad odnosi prema stvaranju vrijednosti u kontekstu kapitalističkog načina prozvodneje i akumulacijeMožda bi se Luxemburgino čitanje reproduktivnog rada kao onog rada koji u kapitalizmu ne stvara vrijednost, mogao pokazati plodonosnijim od današnjih dominantnih interpretacije uloge reproduktivnog rada u procesu akumulacije kapitala.
