“Ne moraš roditi dijete da bi bila majka.”
Meerder Wörter
I. Ženski rad, rad maternice
Što to znači roditi dijete? Može li se ženskost definirati onkraj tog intimnog rada?
Dvije struje marksističko-feminističkog mišljenja predložile su istraživanje radne snage koja nije ograničena na onu tvorničku ili onu iz neonskim svjetlom natopljenih ureda, nudeći inkluzivni pogled na ekonomske modalitete koji potpunije analizira kućanstvo i rodilište.
Gestacija i njezina uloga u reprodukciji predmet je interesa feminističke geografkinje Sophie Lewis koja je istražila ono „uterino” iz marksističkog očišta. Lewisin rad nastoji deromantizirati koncepcije trudnoće i rađanja u korist perspektive koja one koje rađaju vidi kao radništvo. Političke implikacije te perspektive sadržane su u jezgrovitom sloganu: „Gestatori svih zemalja, ujedinite se!”
Nadovezujući se na rad teorijske biologije Suzanne Saladin, Lewis proces antropogeneze (proizvodnje ljudskih bića) vidi kao himerični proces: on višeznačno uključuje fetus i gestatora, to je borba u kojoj je odrasla osoba uronjena u proces „zaključana” sa zadatkom usluživanja stanica koje se neprestano množe njezinim tijelom. Nositi dijete istovremeno uključuje suradnju i suparništvo. Na osnovi toga Lewis preuzima slogan od ranijih crnih feministkinja: djeca nisu vlasništvo roditelja, već pripadaju sama sebi. U tom je smislu gestacija istovremeno rad i višeznačna borba između pretenzija na život.
Lewisina nadolazeća knjiga Surogat roditeljstvo danas: Feminizam protiv obitelji [u originalu Surrogacy Now: Feminism Against Family, op. prev.] (moj kurziv) opovrgava pojednostavljene „radikalno feminističke” koncepcije o surogat roditeljstvu (gdje se često zagovara da ta praksa postane (kažnjiva) referirajući se na akcije poduzete od strane surogat radništva, koje očekivano svoju borbu doživljava kao borbu za bolje uvjete rada.
Ova je perspektiva uzrokovala kontroverzu među teorijski nazadnim feministkinjama (uobičajenim na zaostalim otocima Velike Britanije odakle je Lewis). Posebno je zamjena „majki” i „žena” s rodno neobojenim pojmom „gestatori” čini se uzrujala uobičajene sumnjivce. Ali još jedan Lewisin tekst koji elaborira ovu poziciju dokazuje da je njezina posvećenost trans-uključivoj perspektivi na gestaciju nepokolebljiva:
„,Uterini’ odnosi su radni odnosi, historijski kontingentni, skalarni i prostorni. Oni ne uključuju samo abortus, spontani pobačaj, menstruaciju i porod, već i druge forme držanja i puštanja koje omogućuju život, a koje ne uključuju anatomski uterus. To su primjerice transrodno majčinstvo, predsmrtna njega, posvajanje, udomljavanje i druge prakse koje potpomažu rađanju, blažim smrtima i preživljavanju.”
Dok kod transfobnih feministkinja pozivanje na tijelo naglašava njegovu nepromjenjivost, njegovu svedivost na dijelove i atome, pripadnost naše vrste sisavcima te potvrđivanje transcendencije dimorfizma onkraj svake povijesti i dijaloga, ova perspektiva navodi ono uterino kako bi ga ispreplela sa širim radnim procesima. Mnogo posla ostaje u proširivanju tog istog projekta spajanja historijskog materijalizma i kritične anatomije na druge aspekte orođenog postojanja.
II. Reprodukcija: biološka i socijalna, bebe i radna snaga
Još jedna velika struja marksističko-feminističke misli koja trenutno stoji u nejasnom odnosu prema Lewisinom radu o uterinom radništvu je teorija socijalne reprodukcije.
Nadograđujući jedan pojam pronađen kod Marxa, fokus ove škole je djelovanje koje omogućuje život, odnosno pitanje o tome kako radne snage održavaju same sebe kao takve. Za marksiste, „radna snaga” je nešto drugačije od razmijenjenih radnih sati: proletarijat na radno mjesto donosi snagu i energiju koja od njih zahtjeva više od onog za što bivaju plaćenima. Da bi radnik postojao kao takav, od njega se zahtjeva sve od osnovnog planiranja dana do pranja zubi, a ta nevidljiva strana nadničkog odnosa osnova je kapitalističke eksploatacije.
Socijalna reprodukcija predstavlja set aktivnosti koje se pojavljuju ili kao poseban posao koji je obavljan za drugo radništvo, ili kao jedna od brojnih aktivnosti koje obavlja samo radništvo (ili one osobe koje ga podržavaju). Od obrazovanja do dojenja, do savjetovanja i do sati provedenih u odgoju kod kuće, taj često slabo plaćen ili neplaćen rad služi kao neizbježna potpora radu koji proizvodi robu.
Teorija socijalne reprodukcije predstavlja pokušaj dovođenja tog često zanemarenog svakodnevnog rintanja na vidjelo, kako su to postavile marksističko-feminističke teoretičarke David McNally i Sue Ferguson:
„Feminizam socijalne reprodukcije otkriva u prvoj instanci kako se ne može pretpostaviti da radna snaga naprosto postoji kao takva, već je ona stavljena na raspolaganje kapitalu zbog reprodukcije i kroz poseban set orođenih i seksualiziranih društvenih odnosa koji postoje mimo izravnog odnosa kapital/rad, u takozvanoj privatnoj sferi.”
Rad podizanja, previjanja i ribanja koji omogućava da jedna generacija radništva zamijeni drugu glavni je fokus te oživljene teorije socijalne reprodukcije. Teorija socijalne reprodukcije ne razmatra samo razvoj rada, već kako radna snaga koja omogućuje njegovu eksploataciju uopće nastaje.
Jasna konotacija marksističkog feminizma koji prvenstveno adresira socijalnu reprodukciju jest implicitno, ali rijetko jasno izrečeno odbijanje pretpostavke da je ženskost primarno definirana sudjelovanjem u takozvanoj biološkoj reprodukciji (trudnoći, rađanju pa onda idealno i podizanju djece). Nasuprot toj redukcionističkoj perspektivi, današnji marksistički feminizam nastoji razotkriti rad koji stvara i uzdržava radnu snagu te koji često pada na već preopterećene parove ramena.
Subverzivni aspekt ove struje misli jest odbijanje normalizacije rada koji podupire svaki sustav proizvodnje. Žene su najviše zastupljene kad se proučava ova vrsta rada, a stavljajući njih u središte svakodnevnog funkcioniranja jednog ekonomskog sustava, one koje prioritiziraju teoriju socijalne reprodukcije prešutno nastoje svrgnuti ideju o tome kako posebni tereti ženskosti počivaju na i odražavaju „biološku sudbinu” rađanja.
Za teoretičarke socijalne reprodukcije, trudnoća i rađanje su samo jedna faseta puno složenijeg pothvata stvaranja i održavanja radne snage koju je moguće eksploatirati. Stoga je značajan potencijal ove škole za stvaranje jedne zaista trans-inkluzivne feminističke teorije: trans i cis proletarijat susreće s uglavnom istim zahtjevima te ima zajednički set klasnih neprijatelja. Ipak, uvijek postoji opasnost da teorija socijalne reprodukcije sklizne prema „revolucionarnoj normativnosti” koja udara na mnoga nastojanja sistemskog razmišljanja o rodu. U svojoj najgoroj varijanti, marksistički feminizam je sklon širokopoteznoj shematskoj analizi koja se onda mora vraćati više koraka unatrag kako bi post hoc uključila svakodnevni život kvir osoba, lumpenproletarijata i raznih drugih (podslojeva).
Postoji nekoliko naziva za ovu struju unutar marksističkog feminizma koja je vješta i aktivna u svojim nastojanjima da izbjegne tu veliku opasnost. U svojem pristupu socijalnoj reprodukciji, Holy Lewis crpi saznanja iz transfeminizma i teoretiziranja o tijelima interspolnih osoba kako bi predložila ono što imenuje „politikom svih” [u originalu „The Politics of Everybody”, op. prev.]. Kate Doyle Griffiths predložila je pojam „teorija kvir socijalne reprodukcije” [u originalu „Queer Social Reproduction Theory”, op.prev.] za ona čitanja reproduktivnog rada koja su pažljiva prema životima koji se prelijevaju onkraj konvencionalno prihvaćenih granica privatnih kućanstava. Kako one kažu:
„Obitelj koja je ,srce bezdušnog svijeta’ koje obećaje sigurnost i afektivnu toplinu, istovremeno je mjesto i izvor discipline i isključivanja – unutar same obitelji i njezinim utjecajem na radništvo u sferi plaćenog rada.”
Za teoretičarke kvir socijalne reprodukcije primarna je briga pružiti temeljito materijalističko objašnjenje o tome kako privatna kućanstva dominiraju i čine bijednima intimne živote i najosobnije identifikacije onih koje pripremaju da postanu radna snaga. Od disciplinirajućeg zlostavljanja i razvlašćivanja s kojima se suočavaju kvir djeca i mladež, do navigiranja jedinstvenih izazova života u ormaru, ova nova škola kvir marksizma baca novo svjetlo na mnoge točke tenzije i krize.
III. Strah od transspolne reprodukcije
„Reprodukcija života kao takvog, života koji je sveden na jedan društveni ideal (,život kakvog ga poznajemo’) često je predstavljena kao ugrožena postojanjem drugih: imigrantima, kvir osobama, drugim drugima… Ovdje je obitelj predstavljena kao ranjiva i kao ona koja potrebuje zaštitu od drugih koji narušavaju uvijete njezine reprodukcije.”
Sara Ahmed, „Kvir osjećaji” [u originalu, Queer Feelings]
Plodnost je za trans osobe bremenita tema, te često zabranjena. Nakon nekoliko sudskih odluka i dan su danas sve trans osobe u Finskoj i Japanu primorane biti sterilizirane kao dio preduvjeta da bi njihova tranzicija bila formalno autorizirana. Drugim riječima, trans osobe svrstane su među rasijalizirane manjine, kolonizirane narode, osobe s invaliditetom te putujuće/romske zajednice: druga strana pro-nataliteta je anti-natalitet koji pogađa nepoželjne populacije (ponekad tiho, ponekad nemilosrdno), označavajući ih, u najboljem slučaju, kao posljednju generaciju koju je moguće tolerirati.
Takve eugeničke politike još su proširenije unutar živog sjećanja. Napose u susretima s europskim trans ženama prethodnih generacija, priče o obaveznim sterilizacijama poprilično su uobičajene čak i među ženama iz zemalja koje se obično smatraju „progresivnima” i permisivnima poput nordijskih zemalja i Nizozemske. (Što se toga tiče, postoji gorka ironija u zazivanju skandinavskih zemalja kao idealnog modela i alternative za hegemonijsku „krajnju desnicu” među anglofonim socijaldemokratima.)
Osnova takvih birokratskih terminacija trans plodnosti vidljiva je u neskrivenom gađenju i bijesu koji pune sekcije za komentare u množećim medijskim pričama o trudnim trans muškarcima. Ideja da bilo tko osim žena bude trudan i da rodi dijete je očigledno toliko zastrašujuća da ostaje nespoznatljivom kako među reakcionarima tako i među samoprozvanim radikalima. Naprasita odbojnost s kojom je dočekan teorijski napor Sophie Lewis da koncepcije o gestaciji proširi onkraj ženskosti odgovara brutalnim reakcijama na konkretne primjere muškaraca koji nose i rađaju djecu. Priče u popularnoj štampi dočekane su s neskrivenom odvratnošću od strane internetskih komentatora koji su s bijesom odbili pomisao da bi muška osoba ikad mogla roditi. Uz navigiranje disforije i otpor zdravstvenog sustava, muškarci koji razmatraju mogućnost ostvarivanja ove forme očinstva moraju se suočiti i ovim javnim gnjevom.
Unatoč tome, rastući broj djece rađaju one osobe koje bi medicinski vjerojatno bile klasificirane kao „žene”, ali koje i u birokratskom i svakodnevnom smislu to nisu (iz tog razloga Sophie Lewis koristi termin „gestatori”). Dok to svakako nije preferenca svih trans muškaraca, čini se da ima vrlo malo netrpeljivosti među trans osobama prema onima koji odabiru ovaj put. Kako tranzicija postaje sve uobičajenija, izvjesno je da će populacija muškaraca koji su rodili i prije i nakon tranzicije rasti.
IV. Koke i obadi
Trans žene trenutno nemaju pristup nošenju djece te su uglavnom ostavljene izvan reproduktivnog ciklusa gestacije u uobičajenom shvaćanju tog procesa: samo najimućnije si mogu priuštiti pohranjivanje i zaleđivanje gameta, što uglavnom nije pokriveno ni od strane osiguravajućih društava ni od strane državnih servisa.
Egzogeni agens koji omogućuje m-f tranziciju isti je agens koji pouzdano zaustavlja dugoročnu proizvodnju muških gameta: oestrogen. Pojmovi koje koriste biolozi su često sugestivni. Primjerice sama riječ „hormon” izabrana je od strane britanskog fiziologa, veterana Brown Dog afere i štrebera klasičnih jezika Ernesta Starlinga. Na jednom sastanku londonskih fiziologa 1905., Starling je predložio riječ hormon kao referencu na grčku riječ hormoa koja znači „onaj koji pokreće, izaziva”.
Kao što korijeni kršćanskog blagdana Uskrsa [eng. Easter] nemaju mnogo zajedničkog s božicom Ēostre, „oestrogen” se naime ne odnosi na jaja. Imenovan je, naime, kao omaž riječi oestrus, koja dolazi od jednog latinskog pojma koji znači bijes, te koja je u engleskom počela označavati razdoblja tjeranja kod životinja. Oestrus dolazi od starije grčke riječi oistros, koja slično kao i hormoa ustvari označava kratkovječnog obada, povjetarac, ono što izaziva bijes ili podložnost ludilu. Prigodno je što danas trans žene ovise o toj supstanci kako bi postale vruće [u originalu „hot”].
Na memskoj* razini, poriv za reproduktivnim radom nejasno je izražen, kao da „jaja” neprisutna u „oestrogenu” stavljaju na znanje svoju prisutnost među iskusnim trans ženama kada se referiraju na one koje još uvijek niječu potencijalni razvoj svog stanja. „Jaje” je mladić ili muškarac koji vrlo vjerojatno to neće ostati.
Slično kao i u stanjima represije ili bivanja „u ormaru”, jaja su definirana mjerom u kojoj negiraju vlastito stanje, bespomoćno odbijajući trans svijest. Zbog toga su često viđena kao objekti sažaljenja: što je duže medicinska tranzicija odgađana, više se ireverzibilnih osobina pojavljuje te tranzicija postaje teža (obzirom da je više godina međuljudskih odnosa formirano s privremenom muškom personom).
Pojam se često, uglavnom iza njihovih leđa, koristi i za osobe za koje se čini izvjesno da će krenuti u tranziciju, čak i kad one same to još ne shvaćaju. Jedna trans žena može drugoj uzgred napomenuti da je netko kraj koga su upravo prošle na ulici, s tom gustom poričućom bradom, majicom v-izreza i neuvjerljivim pokušajem muževnog hoda, „totalno jaje” [u originalu „total egg”]. Ali pojam je korišten i kao post facto refleksija trans žena o svojim nekadašnjim personama, iz perspektive nekog tko je prošao kroz tu fazu te postaje samouvjeren u vezi toga da je sad vani kao koka [u originalu „chick”, op.prev.].
Majčinska figura koja prati žalobnu figuru „jajeta” je nejasnija: neke sebe proglašavaju „kokama” [u originalu „hens”]. Trans žene su uvele pojam „jajeta” kao skromnu gestu majčinske poniznosti: umjesto rezbarenja nečije ženskosti, crtanja novog roda na neku tabulu rasu, sugerirani proces je nježan i topao: dopušta da se forma koja se razvijala sama nebrojenih godina pojavi vlastitom voljom, isprva samo probnim kuckanjem kljunom.
Bez sumnje, mem „jajeta” sam sadrži snažnu teleološku normativnost: pretpostavlja se da se trans ženskost skriva ispod površine mnogih života, jednostavno čekajući svoje vrijeme da izbije na površinu. Ideja da je rod performativan, a ne izražavajući/indikativan nikad u stvari nije bila sveprisutna u krugovima trans žena, kao što nije uspjela zadobiti popularnost unutar skoro ni jedne grupe žena. Ali put kojim danas taj telos dolazi do sazrijevanja – rad ležanja na jajima [u originalu „hatching”] – samo je sugestivno ucrtan.
V. Ispovijest
Da izbjegnem tipični stil marksističkog feminizma, prije nego završim progurat ću poniženje „situiranja sebe”, i prikazati svoju vlastitu smještenost prema pitanjima rađanja i ležanja na jajima.
Kao i mnoge interspolne osobe, ja nisam u mogućnosti imati ikakvu izravnu ulogu u poticanju procesa gestacije. To me čini ženom koja ne može nositi dijete, a tradicionalni izrazi za to su sterilnost, jalovost, neplodnost. Pejorativni prizvuk tih opisa čini jasnim kako bih se u vezi toga trebala osjećati. Ipak, moja uporna nemogućnost da nosim i rodim dijete samo predstavlja jednu stvar manje na listi stvari o kojima se moram brinuti – što je blago olakšanje s obzirom na postojeću dužinu te liste. Ako je imperativ mriješćenja oštro urezan u ljudska bića, ja sam nekako postala zbunjujućim pervertitom. Ali marksističke feministkinje čini se pokazuju da me to ne ostavlja (u jednom širem, istinskijem smislu riječi) ne-reproduktivnom.
Ipak, unatoč mojem namjernom zanemarivanju nezaobilaznih bioloških dužnosti i generativnih žudnji, također sam hladna i prema nezrelom kokainom prošaranom žaru „kvir nihilizma” – djetinjastom pozivu na prigrljivanje sterilnosti kao življene realnosti te nepokolebljivo slavljenje naših života kao „kraja linije”. Za mene ima više neposredne istine u blesavim metaforama ležanja na jajima koje se pronalaze u trans kulturi. Kako krčimo svoj put u svijetu, valovi se šire mnogo dalje nego smo toga svjesne, te primjer kojeg smo postavile predstavlja referencu za mnogo više osoba od onih koji nas u tom trenutku mogu svjesno prihvatiti kao uzore. Čak i one od nas koje nemaju ni vremena ni energije da služe kao svjesne mentorice onima oko nas, ipak nalazimo kako služimo drugima kao instruktivne, i, koliko god se zbog toga mogle crveniti ili mrštiti, „inspirativne”. Kvir preživljavanje nikad nije bila pasivna stvar, a aktivnosti koje ono uključuje dovest će nas u odnose i sa „starim kokama” i kraljicama sa scene koje su out mnogo dulje nego mi, ali i s onima iza nas koji su još u ormaru.
Dok se kvir osobe često prikazuju kao one koje prijete biološkoj sudbini reprodukcije, izazovi stavljeni pred nas da živimo otvoreno te netipične potrebe koje definiraju naš život zapravo zahtijevaju aktivnosti koje nas guraju naprijed. Mi prosijavamo kroz generacije mrtvih, prebirući po figurama i scenama čije ćemo uloge mi jednom igrati. Preživjeti kao kvir osoba znači stvoriti osnovu da i drugi mogu preživjeti. Naši napori ponovnog ispisivanja etike koja je samo površno informirana prethodno obvezujućim konvencijama privatnih hetero kućanstava (kakvi su odgojili gotove sve nas) prave od nas ne samo preživjelima postojećeg režima, već i živim inkubatorima koji kroz svoj primjer grijemo i pružamo utočište onima koji će tek doći. Čisteći ostatke korice jajeta i niti bjelanca, njegujemo one koji nisu još uvijek u pravom smislu naše vršnjakinje, a čeznu da nam se pridruže. Kvir prepoznavanje često nosi majčinsko lice.
Drugim riječima, probiti put za sebe u svijetu uvijek znači probiti put za druge. Preživjeti možemo samo zajedno.
____________
*Mem i memetika su pojmovi koje je u knjizi Sebični gen (The Selfish Gene, 1976.) uveo Richard Dawkins. Mem potječe od grčke riječi mimos, što u prijevodu znači „oponašati“. Memetika se bavi „kulturalnim replikatorima“ koji kopiraju i prenose biološke informacije. Memovi se odnose na sve prakse kopiranja ponašanja, vještina, priča ili bilo kakve vrte informacija između ljudi. Ljudi kopiraju memove kroz imitiranje i učenje. Međutim, memovi nisu nepromjenjivi. Oni se mijenjaju, slučajno ili namjerno, što omogućava razvoj kulture. Slično genima, i neki memovi su uspješni, dok drugi izumiru. Smatra se dakle da se oni, slično Darwinovoj teoriji biološke evolucije, razvijaju prirodnom selekcijom, kroz procese mutacije, konkurencije i varijacija [op. prev.].
Prevela: Mia Gonan
