Videoigre nisu što su nekad bile. Prilikom svog izmještanja s periferije u centar popularne kulture one su se promijenile na nebrojene načine; odavno više nisu ograničene na dokolicu, već ih se u različitim kontekstima koristi u različite svrhe. Unatoč tome, rasprava o videoigrama nije se puno promijenila – upotreba ovog medija obično se smatra ili površnom zabavom, ponekad pojavom koja je vrijedna osude zato što videoigre navodno potiču na nasilje/izolaciju od društva, ili ozbiljnom aktivnošću jer u nekim od svojih inačica one pokazuju odlike “pravih” umjetničkih djela. Ian Bogost polazi od pretpostavke da videoigre ne bi trebalo pokušavati ugurati u jednu od dvije kategorije, ozbiljnu ili površnu, visoku ili popularnu, korisnu ili beskorisnu, jer nam to neće otkriti njihove potencijale. Njegova studija, s onu stranu tih kategorija, svjedoči o tome kako su igre “procurile” iz naših računala i postale neodvojiv dio naših života. Kao takva predstavlja idealnu početnu točku za razmišljanje o tome kako činiti stvari videoigrama.
