Zagledan u prostore svojega djetinjstva Nenad Rizvanović istodobno goneta vremenske taloge što su se na povlaštenim mjestima naslojili. Osječka topografija, a posebno toponimija, nudi mu raznolike pobude za emotivna prisjećanja i lucidne evokacije, a on ih znalački koristi da uobliči primjerene minijature, lirske proze melankoličnog predznaka i elegičnog tona. Album nadahnutih fotografija pretežno gornjogradskog okružja i pridravskih obala, što ih je sačinio Željko Stojanović, ponudio mu je korelative i komplemente vlastitoga viđenja. Opustjele ulice i oljuštene fasade, s tek pokojim prolaznikom, najčešće samotnikom, uvode nas u grad zaustavljenog trajanja, gotovo metafizičkih svojstava.
