Kako su počele aktivnosti oko slobodne kulture i otvorenog pristupa u Multimedijalnom institutu?
Marcell: Blaće se 1996. pojavio s Mojmirom [Novakovićem iz Legena] u Sublinku u kojem sam tada radio. Blaće je bio već dobro upućen u net kulturu. Istodobno, Arkzinovci su surađivali s Agentur Bilwetom, Geertom Lovinkom, Honor Harger i festivalom taktičkih medija Next5Minutes. Pisao sam Andreasu Broeckmannu i Igoru Markoviću, Andreas mi nije odgovorio jer nije mogao ni razumjeti hrvatski, a s Markovićem sam uspostavio kontakt. Tako je počelo moje upoznavanje s net kulturom.
S informacijama koje mi je Blaće dao, te godine sam otišao u London snimiti priloge za studentski radio. Tamo sam se našao s Tonijem Prugom i prvo smo otišli do prvog londonskog internet caféa Cyberia koji se pokazao kao prostor za japije, a onda je Toni istražio na internetu postoji li što drugo i otkrio Backspace. Backspace je pokrenuo James Stevens – čiji cockney ne razumijem niti danas kada puno bolje vladam engleskim – skupvši u prostoru brdo polovnih računala i opreme koja je često “pala s kamiona”. U Backspaceu su dolazili ljudi poput Heatha Buntinga, Rachel Baker, Manu Luksh i svi su dogovarali kako dijeliti prostor i opremu. Bilo je kaotično, jednom prilikom sam dogovorio snimanje priloga za radio i jedan talijan koji je dolazio u Backspace je odnio opremu za gig koji je snimao u ICA-u. U Backspaceu sam provodio sve svoje dane dok sam bio u Londonu, hodajući iz Brixtona gdje sam spavao po sat vremena do Backspacea i onda kasno u noći natrag. Hodajući Brixtonom sam također skužio Dogstar, klub u kojem je tijekom dana oprema bila na raspolaganju da ekipa dođe vježbati DJ setove, dok su noćima su bili partyji na kojima se uglavnom puštao drum’n’bass koji je tada bio dominantan.
Uglavnom, temeljem tog iskustva u Londonu sam u trenutku kad nam je Institut otvoreno društvo [u procesu zatvaranja ureda u Zagrebu i izdvajanja internetskog programa u koji sam bio pozvan uključiti se 1999.] ponudio sredstva, znao da je prostor ključan. Kad smo krenuli uređivati MaMu nabavili smo i opremu na kojoj su DJ-i mogli slobodno svirati prema samodogovorenom rasporedu [i potiho kako ne bi ometalo rad u internet caféu i programe u MaMi]. DJ-evi su se počeli okupljati, mnogo njih koji su se tek okušavali, ali i poneki iskusni poput Labosha. Tu su uskoro bili Mario Kolonić Pytzek, Vladimir Grgić i Tonći Kožul iz Nomada (koji je zapravo bio zine koji se pretvarao da je časopis), Zvuk broda (koji se tada još zvao Wombat, a njihova večer se zvala Zvuk broda). Pridružili su se Blashko i Aesque, Plazmatick iz Zaprešića, a kasnije Reszk koji je pokušavao posložiti muzički workflow na Linuxu i No Name No Fame te mnogi drugi koji su donosili drugačije muzičke senzibilitet.
Negdje sam bio čuo za pojam EgoBoo, to jest “ego boosting eggs” – pojam za simboličku nagradu za koristan rad za zajednicu. Pojam je bio iz kanonske pripovjetke o kulturi fandoma i zine kulturi “Začarana kopirka”. Predložio sam da napravimo izdavački projekt, u nekom smislu label, i svi su prihvatili. Prvi skupni party koji smo organizirali u Močvari bio je veliki uspjeh, čak su i Močvarani bili iznenađeni. Počeli smo djelovati kao “izdavačka kuća” koja je davala podršku muzičarima. Organizirali smo objavljivanje, izradu spotova i koncerte. U nekom trenutku čak smo i nabavili umnoživač CD-ova, a Nomadovci su u nesnalaženju s ovakvim samoizdavačkim inicijativama odlučili da će recenzirati samo izdanja koja su industrijski otisnuta. U tu kombinaciju rada s muzičarima, DJ-evima, VJ-evima, filmašima ušle su i radionice. Najveći uspjeh prvih radionica na Otokultivatoru bile su Anja Mužek i Dina Sladojević koje su formirale Ghetto Booties. Općenito su te prve radionice na Otokultivatoru bolje funkcionirale od kasnijih jer je bila prilika i svirati na kraju Otokultivatora programu. Taj mali pogon i zajednica oko EgoBoo.bitsa imali su zamjetan uspjeh u Hrvatskoj, nekoliko spotova je bilo pri vrhu ljestvica Hit Depoa. Blaće je pak poznavajući kontekst evropske novomedijske scene uspio pogurati EgoBoo.bits i na transmediale i na Ars Electronicu, no Egoboo izvođači se uglavnom nisu prepoznali u kontekstu evropskih novomedijskih festivala i kritičke digitalne kulture.
Kako su započele aktivnosti oko slobodnog softvera i kako je on postao vodilja za kulturu?
Marcell: Za GNU sam prvi put čuo opet od Blaćea koji mi je 1996. pokazao vrlo rudimentarnu stranicu gnu.org. Vrijeme je to tek nakon pojave Netscape Navigatora i rani dani World Wide Weba. Međutim, važnije za naš ulaz u slobodni softver je da su se nakon otvaranja u MaMi uskoro pojavili Ivana Pavić i Dobrica Pavlinušić iz HULK-a. Ivana je hejtala na HULK, što je nama bilo neobično da netko hejta organizaciju u kojoj volontira, ali su kritički stav i nezadovoljstvo dio hakerskog etosa. Ivana je imala ogroman utjecaj na mene. Kako je studirala sociologiju, znala je da nije sve do tehnologije nego da je bitna društvena dimenzija i okupljanje kakvo se događalo u MaMi. U MaMi smo imali dva servera i Ivani smo dali Windows NT server da na njega instalira Linux. Ja sam pak za Mandrake čuo od jednog programera iz Pule, pa sam ga instalirao na svoj kompjuter, ali kako sam bio usred nekog komercijalnog posla s Macromedia Flashom, morao sam ga privremeno pregaziti Windowsima, a onda sam instalirao i ostao s Gentoom.
U tim ranim danima smo permisivno apropriirali ideje i nismo povlačili kritičke granice, primjerice entuzijastično smo htjeli i izdati prijevod Novih pravila za novu ekonomiju Kevina Kellyja. U tom duhu smo GNU Opću javnu licencu, koja je predstavljala proizvodnju bez privatnog vlasništva i za nas oblik društvenog vlasništva kakvo smo izgubili nakon socijalizma, počeli predlagali svugdje i primjenjivati na sve. Predložili smo je i za EgoBoo.bits, što su svi prihvatili. Doduše, Nenad Jalšovec, sjajan dizajner i programer, koji je radio spotove, smatrao je da su licence samo ograničenja – i donekle je bio u pravu s time.
Prvi web za EgoBoo.bits sam napravio tako da je imao ASCII plejer koji je međutim mogao služiti za početnih par izdanja. No kako je bilo sve više izdanja, to više nije funkcioniralo. U nekom trenutku upoznao sam Aleksandra Erkalovića, koji je bio stvarno prava osoba s internet – objavljivao je, primjerice, blog binarni.net, prije no što su blogovi uopće postojali. Aco je programirao u Twisted Pythonu s kojim sam se ja tek upoznavao. Kao početnik, ja sam uglavnom predlagao ideje, a Aco je razvijao kôd te je tako nastao TamTam. TamTam je trebao podržavati paralelni upload i download audio fileova za EgoBoo.bits, te biti platforma za objavljivanje tekstova. TamTam je bio relativno rana verzija WikiWikiWeba, pristupa Webu u kojem bilo tko može lako kreirati web stranice. Tada je i Wikipedija, kao najupsješnija implementacija WikiWikiWeba, bila u počecima i nije podržavala takve funkcije. TamTam smo onda koristili za sve, ljudi su imali sve više i više zahtjeva, pogotovo za dizajnom jer je TamTam izgledao isto za sve. Iz tih programerskih aktivnosti za zajednicu i komercijalnih poslova koje smo paralelno radili da bismo se financirali nastao je mi2lab. U mi2labu napravili smo i rezidenciju za programere kako bismo dalje gurali naš razvoj. Prvi je došao čovjek koji je radio Python Twisted, nakon toga Julien Oliver, Adam Hyde koji je počeo raditi s Acom te su napravili sjajne stvari oko digitalnih knjiga, kasnije je tu bio i Uung Bhuwono.
Kako je došlo do uklapanja u međunarodni pokret za slobodnu kulturu?
Marcell & Tom: Creative Commons kao inicijativu smo prepoznali čim je izašla u javnost da želi kreirati licence za slobodnu kulturu jer je izgledala u nastojanjima slično našim nastojanjima da se GNU GPL primijenimo na kulturu. Kontaktirali smo ih da želimo napraviti lokalizaciju prije no što su uopće imali okvir za internacionalizaciju. Za Lessiga smo znali iz antitrust procesa protiv Microsofta i Internet Explorera, koji su iz pozicije slobodnog sofvera bili ideološki protivnici. U ranim danima Creative Commons i međunarodnog pokreta za slobodnu kulturu EgoBoo.bits je možda bio i najznačajniji i najveći izdavački muzički projekt i stvaralačka zajednica. Razlog tome je da je tih godina u Hrvatskoj novac u muzičkoj produkciji značio malo u odnosu na malu sredinu, iznenadnu masovnu dostupnost digitalnih alata za kreiranje muzike i animacije i entuzijazam veće grupe ljudi koja se međusobno podupirala.
Kada smo napravili prvu od tri iteracije festivala Sloboda stvaralaštvu! 2005. godine, EgoBoo.bits je održao impresivan kolektivni nastup, a izložba u tiskari Vjesnik na Cvjetnom trgu ponudila je odličan edukativni i aktivistički presjek problema s intelektualnim vlasništvom u domeni kulture, znanosti i biosfere. Tom prilikom smo “porinuli”, među prvim lokalizacijskim inicijativama u svijetu, Creative Commons licence na hrvatskom. Međutim, ubrzo se Creative Commons krenuo prilagođavati individualnim zahtjevima autorima i kontekstu globalne kulturne industrije unutar koje se pokušao mejstrimirati, pripremivši tako za suradnju Davidom Byrneom remiks licencu za koju je Benjamin Mako Hill konstatirao da je restriktivnija od običnog autorskog prava. U toj tendenciji prilagođavanja individualnim željama autora namjesto imperativu djeljenja i zajedničke proizvodnje posađen je neuspjeh Creative Commons licenci da promijeni ekonomske odnose i omogući dostupnost u kulturi, pa se tako sveo na područje znanosti i obrazovanja, gdje će se pak piratstvo pokazati daleko transformativnije.
Kako su pak krenule aktivnosti oko promoviranja hakerske kulture?
Marcell & Tom: U širu hakersku scenu ušli smo preko Tactical Techa, s kojima smo 2003. na Visu organizirali Summer Source. Tu su se pojavili osobe koje će biti bitne za hakersku scenu 2000-ih poput Benjamina Maka Hilla i Jacoba Appelbauma. Nakon toga sam krenuo organizirati redovnu razmjenu vještina subotom u MaMi, kulturni program G33koskop o hakerskoj i geekovskoj kulturi i regionalna antikonferencija Ništa se neće dogoditi. S Ognjenom Strpićem koji je tada u Jesenskom & Turku urednički pratio te teme, krenuli smo pisati o temama hakiranja iz čega je nastao zbornik prijevoda bitnih tekstova o digitalnoj tehnologiji i dobrima GNUpauk te konceptualna izložba System.hack(). System.hack() smo trebali raditi s Vukom Ćosićem, ali Vuk je bio u drugim poslovima, tako da smo je mi postavili i izložili 2006-2008. u Zagrebu, Rijeci i Novom Sadu.