MaMina biblioteka, Medijski arhiv, obogaćena je naslovima O Mračnom slomu i Buđenje istorije. Riječ je o nedavno prevedenim knjižicama Alaina Badioua od kojih je prva isprovocirana slomom Sovjetskog Saveza, a druga pobunama diljem svijeta koje su nedavno okončane ili su još u tijeku. Badiouove reakcije nisu niskokalorične laude nizu društvenopolitičkih previranja što njihovo čitanje čini višestruko korisnim i zanimljivim. Kao što je poznato, unutar njegovog rada politika je, uz znanost, umjetnost i ljubav, predstavljena kao jedan od uvjeta filozofije, a upravo politički aspekt njegove misli postaje najintenzivniji u javnim intervencijama ovakvog tipa. Ako im ozbiljno pristupimo, ne dobivamo samo dobro upućene komentare novijih političkih kretanja, već i nešto što je, ako ne vrjednije, onda bar puno rjeđe, a to je prilika za sondiranje dijela pojmovne infrastrukture jednog ključnog suvremenog filozofskog opusa.
O mračnom slomu
Je li komunizam umro? Odgovor na to pitanje ovisi o tome što je komunizam. Badiou kreće od tvrdnje da je komunizam označavao kraj klasâ i stvaranje univerzalne zajednice zbog čega smatra da nećemo pogriješiti ako konstatiramo da je “umro” puno prije raspada sovjetskog imperija s kojim ga se uobičajilo povezivati na jezičnoj ravni. Njegov sljedeći korak je podsjećanje da historija komunizma nije neraskidivo isprepletena sa sovjetskom državnom paradigmom te da, najblaže rečeno, propast druge nije od presudnog utjecaja na prvu. Priznati da je komunizam mrtav znači priznati samo objektivnu činjenicu smrti sovjetskog imperija. S tom smrću zapravo je nastupila simbolička “smrt” onog što već dugo nije živo. U razdoblju kad su rijetki ljudi, bez obzira što im je pisalo u ideološkom pasošu, sumnjali da se radilo o suštinski bitnom prevratu u historiji, tj. novom ključu za njenu periodizaciju ili šokovitoj vododjelnici, Badiou je ostavio dojam potpune pribranosti i nastavio pisati sukladno idejama formuliranim u dotadašnjem opusu. Unutar retoričkog arsenala koji su njegovi protivnici upotrebljavali za označavanje čitave stvari pažnju mu je, nimalo slučajno, privukao termin “događaj”. Badiou jasno kaže da mračni slom o kojemu piše iz njegove perspektive ne može biti događaj, ali da bi postalo jasnije zašto je tome tako, potreban je duži filozofski izlet koji njemu izabrani kraći format intervencije nije dopustio, ali koji je nama na ovom mjestu itekako dobrodošao. Na tom našem izletu brzog tempa najbolje je krenuti od činjenice da je matematika kod Badioua zauzela mjesto ontologije. Ontologija je trenutno izjednačena s teorijom skupova unutar koje je moguće formalizirati naša znanja o biću kao biću bez kontradikcija. Biće i događaj dvije su vrste mnoštva bitne za Badiouov rad. O biću možemo misliti kao o skupu, dok se isto ne može reći za događaj. Događajem se imenuje mnoštvo koje sadrži samo sebe, koje je autoreferencijalno, a aksiomatska teorija skupova koju Badiou rabi ne dopušta autoreferencijalnost. Budući da je teorija skupova izjednačena s ontologijom, moramo zaključiti kako je događaj van ontologije, te uputiti na njegovu novost, neproračunjljivost, nepredvidljivost, nepripitomljenost i prepoznati da u pogledu njega ništa nije izvjesno te da je svaka odluka koju donesemo o njemu ontološki neutemeljena. Događaj je neodlučiv u odnosu na poredak znanja, od njega je ostao samo trag, uvijek postoji sumnja da li se zbio pa će ga u pravilu zatajiti onaj tko se tvrdoglavo drži činjenica. Odluka o tome je li nešto, primjera radi, skup nepovezanih ekscesa ili politička revolucija, amorfna masa boje ili slikarska inovacija, puka seksualna požuda ili začetak ljubavi, nije utemeljena u znanju, već u raskidu s njim. Uzoran suvremeni politički primjer događaja smješten u francuski kontekst, koji je bitno definirao Badiouovu intelektualnu putanju, jest maj šezdesetosme. Šezdesetosma je, uz nemire, demonstracije, štrajkove i okupacije, svojim nastupom proizvela i predstavila samu sebe. Nije pretjerano, iako je pomalo neprecizno, reći kako je zasluživši svoje ime postala događaj. Kad razmišljamo o šezdesetosmoj moramo razmišljati o mnoštvu koje je strogo autoreferencijalno, koje uz niz drugih stvari nužno uključuje i samu ideju šezdesetosme, koje zbog toga opravdano nosi oznaku događaja i koje zahtijeva priznanje da je, baš kao i bilo koji drugi događaj, nedostupno ontologiji.
Ono što je nedostupno ontologiji ukazuje se kao radikalni prekid s postojećim stanjem stvari, zahtijeva neutemeljenu odluku i konstituiranje jednog subjekta koji će joj biti vjeran. Samo zamjećivanje jednog objektivnog procesa, kakav je barem navodno bila smrt sovjetske države, i njegovo pasivno prihvaćanje nije dovoljno. Badiou u onome što se naziva smrću komunizma ili trijumfom demokracije ne prepoznaje nastupanje radikalnog prekida kakav je događaj, ne vidi u tome ništa novo, već samo povratak neometanom divljanju tržišne ekonomije i institucionalizaciji njenih potreba u režimu koji je krstio kao kapitaloparlamentarizam. Nakon preleta nad dijelom njegova pojmovlja vidimo da je naše početno pitanje – je li komunizam umro? – ne samo moguće, nego i poželjno preformulirati kao dva međusobno isprepletena, ali ipak odjelita pitanja: 1) je li smrt događaj? i 2) može li komunizam doista umrijeti? Smrt nije događaj jer je u svojoj ravnodušnosti prema bilo kakvom obliku postojanja, proračunjljiva, izvjesna i, u krajnjoj liniji, neminovna. Komunizam joj nije podložan, ne može umrijeti jer se označavajući, između ostalog – “egalitarnu strast, Ideju pravde, volju da se raskine sa služenjem materijalnim dobrima, poništenje egoizma, netoleranciju prema ugnjetavanju i želju za prestankom postojanja države” – nadaje kao istina koja nadilazi vrijeme, iako se u njemu ostvaruje. Kako pomiriti vječnost i vremenitost istine, još jednog od bitnih pojmova, jedno je od pitanja na koje odgovor možemo nazrijeti u drugom Badiouovom tekstu.
Buđenje istorije
Istina je mnoštvo koje izmiče mogućnosti klasifikacije pomoću jezičnih predikata, čak i ako su oni beskonačni. Tehničko određenje krije neiscrpnost posljedica istine koja nastaje kao rezultat istraživanja svijeta od strane subjekta konstituiranog njegovom vlastitom vjernošću neodlučivom događaju i postoji samo kao njegova djelatnost u historiji. Istina povezuje različite situacije, uvijek iznova zaposjeda ljude i stvara subjekte koji, unatoč tome što ih dijele stoljeća, postaju agentima njene mnoštvenosti. U komentaru rada svog učitelja Quentin Meillassoux je primijetio da vječnost istine krije tajnu mogućnosti njenog ponovnog rođenja, a da je razlog zašto to rođenje ne preuzima oblik jednostavnog i sterilnog ponavljanja upravo njena beskonačnost. U toj viziji sama činjenica prolaska vremena nije vezana za historiju, nego za svijet u kojem se stalno zbivaju promjene, ali je on unatoč tome statičan. Kontradikcije nema jer za Badioua odsutnost novine i promjene ne podrazumijeva totalno mirovanje, već odsutnost određenog tipa novine i promjene koji je vezan za komunizam kao istinu “onog što su kadre ljudske životinje s onu stranu njihovih životnih interesa, kako bi omogućile postojanje pravde, jednakosti i univerzalnosti”. Diskontinuiranu historiju koju čine Spartak, Müntzer, Robespierre, Marx i Mao porađa događaj, a ne obrnuto.
Ako se historija probudila, kao što otkriva naslov knjige, onda možemo i moramo govoriti o događaju. Badiou taj trenutak u knjizi priprema osvrtima na nedavne pobune diljem svijeta koje dijeli na neposredne, historijske i latentne. Neposredna pobuna je slabo lokalizirana, širi se oponašanjem i nerazgovijetna je glede tipa subjektiviteta koji konstituira i potiče, a oprimjeriti je mogu londonski nemiri iz kolovoza 2011. Latentna pobuna nalazi se na pola puta između neposredne i historijske pobune, a označava prekid koji otvara mogućnost nepredviđenog historijskog razvitka određene pobune, poput štrajka, kada na lokalnoj razini popusti kapitaloparlamentarni konsenzus i stvari počnu izmicati nadzoru. Historijska pobuna, koju ilustrira širenje pobune diljem arapskih zemalja, nastaje kao preobražaj neke neposredne pobune nihilističkog karaktera u pretpolitičku pobunu, a njeno širenje određuju sposobnost intenzifikacije, lokalizacije i sažimanja situacije oko neke djelatne i misleće manjine koja svojim inzistiranjem na samopredstavljanju podriva ustaljene reprezentacijske protokole. Badiou historijsku pobunu na Tahriru prepoznaje kao pretpolitički događaj čiji subjekt treba uspostavu discipline i organizacije bez koje će brzo skliznuti u apatiju ne postavši ništa više od blistave anegdote. Doista lapidarno predstavljanje učestalijih motiva ove knjige dovoljno je da vidimo dva problema različitih razina koja unutar nje ostaju neodgovorena. Prvi problem tiče se subjekta čija bi se vjernost događaju i traganje za istinom trebali očitovati u istraživanju svijeta, a to bi istraživanje valjda trebalo uključiti brzo formuliranje bar nekog rudimentarnog programa e da bi osiguralo svoj opstanak. Badiou ustraje na potrebi pronalaženja organizacije novog tipa koja bi bila adekvatna današnjim potrebama pretpostavljajući da je disciplina dovoljna za rješavanje strateških i taktičkih pitanja. Možda je određeni tip discipline nužan za njihovo rješavanje, ali sumnja da ga je moguće izvesti iz nje same više je nego opravdana. Inzistiranje na tome da pokret vjeran događaju ne trebamo previše ispitivati o njegovu programu, jer on “podređuje rezultate djelovanja intelektualnoj aktivnosti samog djelovanja, a ne izbornim kategorijama programa i rezultata”, nema prevelikog smisla jer se nepostojanjem programa povećava vjerojatnost njegova poraza. Drugi problem, još ozbiljniji, predstavlja zapostavljanje neizbježnih antagonizama među subjektima u traganju za istinom čija je heterogenost retorički prigušena upotrebom krivog gramatičkog broja. Taj problem postaje akutan na skali koju predstavlja arapski svijet. Čak i ako je komunizam istina za kojom subjekti tragaju, ostaje činjenica da će se oni vrlo vjerojatno, ne samo zbog pripadanja različitim kontekstima, konstituirati kao subjekti različitih odluka o tome što je istina s dobrim izgledima da zbog toga anuliraju svoju potragu i njene rezultate. Nije da to prije nismo uvidjeli.
Suočiti se na vlastitom jeziku s formalnom strogošću povremeno isprekidanom nezaboravnim poetskim uzletima kakvu donose Badiouovi tekstovi uvijek je zadovoljstvo. Ove dvije knjige dobrodošli su prilog naramku prijevoda originala i sekundarne literature o Badiouu koji će, koliko god ga punili, ostati manjkav sve dok se u njemu ne nađu Biće i događaj i Logike sv(j)etova.
Piše: Ante Jerić
Više o izdanjima Centra za medije i komunikacije