Knjige su opasne jer vas mogu učiniti glupljima nego što jeste. Ako ovladaju vama iz bilo kojeg razloga, recimo zbog pažljive kompozicije, dobre argumentacije ili zavodljivog stila, pa im počnete previše vjerovati i priklonite se njihovim gotovim rješenjima, bez trenja koje prati napredovanje mišljenja, onda od njih ima više štete nego koristi. Antropologija imena teško će ikoga učiniti glupljim. Lazarusova ozbiljnost, njegovo oprezno uvođenje i precizno korištenje termina kojim se odriče slobode da zlorabi riječi, upućuju na visoki ulog njegovog intelektualnog projekta, a taj ulog je sloboda. Zašto je ulog knjige sloboda? Antropologija imena u francuskom izvorniku objavljena je 1996. godine kao rezultat nekoliko desetljeća dugog istraživanja problema politike koje je pred autorovu generaciju postavila šezdesetosma. Postalo je očito da je potrebno ponovno promisliti politiku počevši od njenog temeljnog određenja. Lazarusova teza je da politika pripada poretku mišljenja. Njegovo istraživanje mišljenja utemeljeno je iskazom ljudi misle koji, osim što u okviru teksta ne ostavlja mjesta sumnji, objašnjava antropološki karakter projekta naglašen već samim naslovom knjige. Unatoč samosvojnom vokabularu kojeg nije lako usvojiti i argumentativnom nizu čije praćenje zahtijeva strpljenje, prilikom čitanja neće se pojaviti sumnja da tratite svoje vrijeme. Razlog tome je uzbuđenje koje prati činjenicu, par puta naznačenu u samom tekstu, da Lazarus ovom studijom stavlja na kocku mnogo toga; ako ne uspije obraniti svoju osnovnu tezu postaje upitna važnost iskustva formativnog za cijelu generaciju mislilaca, intelektualni projekt dug cijeli jedan život i, sigurno najvažnije, vlastito uvjerenje da ljudi misle. A reći da ljudi misle znači bez upotrebe kondicionala reći da su oni sami sposobni propisati kako bi trebao izgledati svijet raskidajući pritom sa svijetom u kakav su bačeni. Zato je ulog knjige sloboda.
Mislilac singularnosti
Politika je oblik mišljenja čija je glavna odlika singularnost. Zbog bitno različitih prisvajanja pojma singularnost u opusima od Derridaa, Foucaulta, Deleuzea do Negrija, ne bi bilo loše precizirati kako ga Lazarus koristi. Njemu je singularnost isključivo princip individuacije koji razdvaja jedno mišljenje od drugog čime se podrazumijeva da ne možemo doći do opće definicije politike jer bi bilo koja definicija politiku povezala s nečim što ona nije i, nakon što bi je svela na nešto drugo, nužno desingularizirala. Čitav Lazarusov projekt može se, premda uvjetno, opisati kao pokušaj teorijske artikulacije singularnosti koja, prema dubokom uvjerenju autora, ne mora u svojoj nesvodljivosti ostati nedostupna i nerazumljiva. Ako želimo barem približno shvatiti kako joj Lazarus pristupa, najbolje je obratiti pozornost na drugu riječ u naslovu njegove kapitalne studije. Lazarus kaže da je jedno od dvaju prostih imena koja ga zanimaju ‘politika’. Ime je stvarnost koja ne može biti u potpunosti definirana, ono što je moguće samo identificirati kao odnos konstitutivan za mišljenje, odnosno ono što uopće omogućuje mišljenje. Samo ime ne smijemo imenovati jer bismo ga time poništili zbog čega Lazarus o nekim imenima, poput politike, govori kao o neimenjivim imenima. Kad bi mišljenje imenovalo ono što ono je, konstituiralo bi se kao objekt za sebe i tako, prema Lazarusu, samo sebe poništilo. Neimenjiva bit imena nije “ono što je” već međudjelovanje “onog što je” i “onog što bi trebalo biti” pri čemu se upravo propisima, u onim rijetkim sekvencama politike, proširuje prostor “onog što bi moglo biti”. Kako pomiriti to što je mislivost mišljenja, njegovo ispitivanje u najširem smislu, ovisno o imenu kao onom što upućuje na singularnost mišljenja i onom što je neimenjivo u toj singularnosti? Tako što će singularnost politike biti ispitana preko odnosa politike prema vlastitom mišljenju, kojeg Lazarus naziva historijskim modusom politike, pri čemu će ključna uloga pripasti onom što se u njegovom tehničkom vokabularu označava 1) kategorijama imena i 2) mjestima imena. Bitno je nikad ne zaboraviti nesvodljivost neke politike na svoj modus, činjenicu da on samo čini singularnost razumljivom u interiornosti ili, Lazarusovim riječima, kako “jedan modus podrazumijeva da je kategorija razumijevanja neke singularne politike imenjiva, dok ime investirane politike to nije”. Modusu, kako smo već rekli, možemo pristupiti identifikacijom kategorija kojim mišljenje stupa u odnos prema vlastitoj misli i mjestâ imena. Kategorije su, najjednostavnije rečeno, načini na koji neka intelektualna singularnost djeluje, odnosno kako organizira i raspoređuje mišljenje. Kao takve, ne mogu se uopćiti, već su primjenjive samo u modusu koji ih je proizveo. Mjesta imena su mjesta kojima se identificira singularnost, odnosno mjesta, jedno ili više njih, gdje se ona događala. Kad baratamo s njima prema Lazarusovim uputama ne smijemo zaboraviti da smo u interiornosti, stoga naglasak nije na mjestima u njihovoj fizičkoj dimenziji, nego na mogućnosti određivanja koordinata rasta i razvoja singularne politike.
Nakon osnovnog upoznavanja sa specifičnim terminima Antropologije imena možemo ih pokušati usustaviti i povezati u par koraka služeći se jednim, svima poznatim, primjerom. Prvi Lazarusov korak sastoji se u naslućivanju prostog imena koje bi moglo otvoriti određeno polje mišljenja koje ga zanima, a takvo, barem u Antropologiji imena, vodi preko riječ ‘politika’. Sad je vrijeme za oprez. Aristotel, čisto primjera radi, definira politiku kao zajedničku praksu građana koja oblikuje javni prostor pozivanjem na vrline poput razboritosti i prijateljstva. Lazarus odbacuje ne samo Aristotelovo određenje politike, već i sam definicijski pristup, kao i razne racionalističke protokole koji počivaju na dualizmu subjektivnog i objektivnog, ne bi li uspio pristupiti singularnosti kakvom smatra politiku. Dakle, ne postoji jedna politika, već mnoštvo politika koje su, kaže Lazarus, sekvencionalne (što znači da imaju svoj početak i kraj) i rijetke (iako u studiji taksativno ne popisuje politike, očito je kako smatra da one ne nastupaju često). Problem koji se pojavljuje kod istraživanja neke singularnosti je njena specifičnost. Ono što karakterizira jednu singularnost ne karakterizira nijednu drugu zbog čega je ne možemo, bez da je pritom poništimo, zahvatiti pojmom ili konceptom. Drugi korak je, sukladno tome, pronalaženje nečeg što ne uopćava, nego identificira, a to je, prema Lazarusu, kategorija. Kategorija korespondirajuća imenu politika pomoću koje joj možemo pristupiti u interiornosti, bez da je upišemo u scijentistički poredak koji ovisi o dualizmu subjekta i objekta, jest historijski modus politike. Sada, u trećem koraku, trebamo potražiti slučajeve historijskog modusa politike, opisanog kao odnos neke politike prema njenom mišljenju, koji je dan preko kategorija imena i mjesta imena. Jedan od slučajeva kojim se Lazarus iscrpno pozabavio jest revolucionarni modus čiju sekvencu, iz razloga u koje na ovako ograničenom prostoru nije zgodno ulaziti, određuje intervalom od ljeta 1792. do 1794. ili, preciznije, od pada Luja XVI. do Termidora. Detaljnim ispitivanjem u interiornosti, koje je konstitutivno za četvrti korak, otkrio je da su ono što organizira i raspoređuje mišljenje u ovom modusu prvenstveno kategorije dobra, zla, vrline i korupcije, koje je najbolje koristio Saint-Just, a da su njegova mjesta – na kojima se ono nastupalo i razvijalo se – Konvent, društva sankilota i revolucionarna vojska.
Bezvremensko mišljenje
Antropologija imena je čitateljski izazov, I onaj tko ga prihvati suočit će se s brojnim zaprekama od kojih se ističu vokabular, koji je u prethodnom tekstu tek dotaknut, i pravila njegova korištenja. Njihova specifičnost je iznimno korisna jer traži od čitatelja da nauči nešto što je puno važnije od samog vokabulara, a to je mišljenje u subjektivnosti. Radi se o pristupu koji je vrlo vjerojatno stran većini, s tim da Lazarus stavlja naglasak na filozofe i historičare, od kojih su neki njegovi dijaloški partneri. Korištenje novog organona može dovesti do nekih nevjerojatnih zaključaka. Jedan takav koji je prisutan u knjizi, o čijoj opravdanosti ne mogu prestati razmišljati, jest odustajanje od kategorije vremena u mišljenju politike. Način na koji je došao do te odluke, niti sud o njenoj opravdanosti, neću ni pokušati iznositi. Predložit ću samo paralelnu lektiru jer mislim da na dostojan način možete početi cijeniti ono što je Lazarus u ovom slučaju napravio tek ako poznajete Apologiju historije ili zanat povjesničara, nedovršeni rukopis na kojem je Marc Bloch, suosnivač čuvenog historijskog časopisa Annales, radio prije nego što je stradao kao član francuskog pokreta otpora. Lazarus odaje dužno priznanje Blochovom raskidu s pristupima koji su analitičkoj sirovini historije pokušavali nametnuti intelektualne obrasce preuzete iz prirodnih znanosti, a njegov pokušaj definiranja onog što bi činilo strukovni zanat smatra više nego dovoljnim da ga upiše na kratki, ali časni spisak historičara subjektivnosti. Osvrnut ću se na kraju na ovo čitanje, osobno najdojmljiviji dio knjige, koji bi bio idealan za odmjeravanje Lazarusovovog teorijskog projekta s onima čiji su autori doživjeli daleko veću internacionalnu recepciju.
Bloch želi historiju uspostaviti na novim osnovama pri čemu treba istaknuti da mu je posebno stalo da joj učvrsti, a ne zaniječe status znanosti. Znanost za njega podrazumijeva jedinstveni i objektivni opis stvarnosti. Njegova teškoća sastoji se u vlastitom predmetu istraživanja kojeg čine ljudski fenomeni mahom psihološke naravi. Psihološki fenomeni ne pripadaju području objektivnosti, nego subjektivnosti i po svoj prilici ima ih mnoštvo, tako da otpada svaka pretenzija na jedinstvenost opisa, uslijed čega njegov projekt izgleda konstitutivno proturječan. Bloch uviđa potrebu za novim načinom mišljenja pa, provodeći istraživanje putem onog “iznutra”, pokušava razumjeti kako ono “unutrašnje” tako i ono “izvanjsko”. Unutrašnje i izvanjsko su neodvojivo povezani, nijedan pojam u formatu Blochovog istraživanja ne postoji neovisno od drugoga, on nije posvećen problemu stvari po sebi (ni Lazarusova kritika ne ide u tom smjeru premda bi, čisto da se zabilježi, bilo zanimljivo cijelu stvar sagledati iz perspektive tog problema). Ostaje pitanje što omogućuje dvosmjerno kretanje između unutrašnjeg i izvanjskog. Blochov odgovor na to pitanje je trajanje shvaćeno bilo kao svojstvo fenomena bilo kao njihovo vremensko računanje. Trajanje ima smisla samo na pozadini vremena. Blochovom kategorijom vremena upravlja jedinstvo suprotnosti budući da ga, u njegovoj inteligibilnosti, određuje kao “jedan kontinuum” koji je također “neprestana promjena”. Takvo određenje dovest će do niza nekonzistentnosti unutar teorije. Ako vrijeme stalno donosi promjenu, onda ne bismo mogli pristupiti doživljaju povijesti kao intelektualnoj singularnosti koja, na određeni način, traje. Vrijeme, ovako određeno, bilo bi odgovorno za mnoštvenost doživljaja koji bi se zauvijek nastavljali umnožavati. Pritom bi se stalno mijenjali kako doživljaji tako i znanstveni opisi koji, po definiciji, ne bi mogli imati pretenzije na znanstvenost određenu ponovljivošću ili jedinstvenošću. Vratimo se sada na trajanje, samo zato da bismo uvidjeli kako je njegova uloga zapravo da osigura pozitivizaciju znanja, i ponovno upiše Blochovu misao u poredak koji Lazarus želi napustiti. Pretpostavimo, samo načas, da možemo doživjeti trajanje. Problem je u tome što je ono što traje podložno promjeni. Njega je nemoguće izuzeti iz vremena, iako bi kategorija trajanja u okviru teorije – upravo ne bi li se znanstveni opis učinio mogućim – trebala poslužiti tome. Kad bismo dopustili nekom fenomenu da jednostavno traje, da opstaje u svojoj samoidentičnosti nimalo neoskvrnut vremenom, on bi svejedno postao nešto različito od onog što je bio zbog relacijske prirode značenja i doživljavanja. Zbog nezaustavljivog vremena se nešto promijenilo čak i činjenicom da je ostalo isto dok se cijeli svijet promijenio. Trajanje je strogo uzevši, nemoguće.
Primjer virtuoznog čitanja Blocha, u kojem iz fragmenta Lazarus uspijeva ne samo rekonstruirati, već nadograditi jedan argument što može stajati kao testament misli slavnog historičara u njezinoj veličini i granicama, ilustrativan je za cijelu Antropologiju imena. Ta studija možda nije tekst koji će vas osvojiti rečenicom i, što više gledam, zapravo sam nastojao prikazati njegovu prodornu misao kloneći se specifičnosti vokabulara i pokušavajući je udomaćiti u nekim poznatijim terminima. Ako ste čitali razne teoretičara hegemonije ne mogu niti mirne duše reći da ćete lako pristati uz neke od njegovih bitnih zaključaka kao što je rijetki i sekvencijalni karakter politike. Nisam čak siguran je li uspio obraniti sve pozamašne uloge istaknute na početku ovog teksta. Neke od njih sigurno je, stoga mi je dopušteno reći da vam se, ako u ruke uzmete Antropologiju imena, otvara prilika za susret s jednim doista originalnim načinom razmišljanja. Ovladavanje njime zahtijeva volju, ustrajnost i trud, ali se isplati jer, kako god okrenete, poglavlje o Blochu definitivno nije jedino mjesto u knjizi gdje se kao kvaliteta Lazarusovog mišljenja ispoljava bezvremenost.
Piše: Ante Jerić
(Silven Lazaris: Antropologija imena / prevela: Ana Moralić / 302 str. / Novi Sad, 2013.)
