X

Iz Medijskog arhiva

Sylvain Lazarus: Antropologija imena

Knjige su opasne jer vas mogu u─Źiniti glupljima nego ┼íto jeste. Ako ovladaju vama iz bilo kojeg razloga, recimo zbog pa┼żljive kompozicije, dobre argumentacije ili zavodljivog stila, pa im po─Źnete previ┼íe vjerovati i priklonite se njihovim gotovim rje┼íenjima, bez trenja koje prati napredovanje mi┼íljenja, onda od njih ima vi┼íe ┼ítete nego koristi. Antropologija imena te┼íko ─çe ikoga u─Źiniti glupljim. Lazarusova ozbiljnost, njegovo oprezno uvo─Ĺenje i precizno kori┼ítenje termina kojim se odri─Źe slobode da zlorabi rije─Źi, upu─çuju na visoki ulog njegovog intelektualnog projekta, a taj ulog je sloboda. Za┼íto je ulog knjige sloboda? Antropologija imena u francuskom izvorniku objavljena je 1996. godine kao rezultat nekoliko desetlje─ça dugog istra┼żivanja problema politike koje je pred autorovu generaciju postavila ┼íezdesetosma. Postalo je o─Źito da je potrebno ponovno promisliti politiku po─Źev┼íi od njenog temeljnog odre─Ĺenja. Lazarusova teza je da politika pripada poretku mi┼íljenja. Njegovo istra┼żivanje mi┼íljenja utemeljeno je iskazom ljudi misle koji, osim ┼íto u okviru teksta ne ostavlja mjesta sumnji, obja┼ínjava antropolo┼íki karakter projekta nagla┼íen ve─ç samim naslovom knjige. Unato─Ź samosvojnom vokabularu kojeg nije lako usvojiti i argumentativnom nizu ─Źije pra─çenje zahtijeva strpljenje, prilikom ─Źitanja ne─çe se pojaviti sumnja da tratite svoje vrijeme. Razlog tome je uzbu─Ĺenje koje prati ─Źinjenicu, par puta nazna─Źenu u samom tekstu, da Lazarus ovom studijom stavlja na kocku mnogo toga; ako ne uspije obraniti svoju osnovnu tezu postaje upitna va┼żnost iskustva formativnog za cijelu generaciju mislilaca, intelektualni projekt dug cijeli jedan ┼żivot i, sigurno najva┼żnije, vlastito uvjerenje da ljudi misle. A re─çi da ljudi misle zna─Źi bez upotrebe kondicionala re─çi da su oni sami sposobni propisati kako bi trebao izgledati svijet raskidaju─çi pritom sa svijetom u kakav su ba─Źeni. Zato je ulog knjige sloboda.

Mislilac singularnosti

Politika je oblik mi┼íljenja ─Źija je glavna odlika singularnost. Zbog bitno razli─Źitih prisvajanja pojma singularnost u opusima od Derridaa, Foucaulta, Deleuzea do Negrija, ne bi bilo lo┼íe precizirati kako ga Lazarus koristi. Njemu je singularnost isklju─Źivo princip individuacije koji razdvaja jedno mi┼íljenje od drugog ─Źime se podrazumijeva da ne mo┼żemo do─çi do op─çe definicije politike jer bi bilo koja definicija politiku povezala s ne─Źim ┼íto ona nije i, nakon ┼íto bi je svela na ne┼íto drugo, nu┼żno desingularizirala. ─îitav Lazarusov projekt mo┼że se, premda uvjetno, opisati kao poku┼íaj teorijske artikulacije singularnosti koja, prema dubokom uvjerenju autora, ne mora u svojoj nesvodljivosti ostati nedostupna i nerazumljiva. Ako ┼żelimo barem pribli┼żno shvatiti kako joj Lazarus pristupa, najbolje je obratiti pozornost na drugu rije─Ź u naslovu njegove kapitalne studije. Lazarus ka┼że da je jedno od dvaju prostih imena koja ga zanimaju ‘politika’. Ime je stvarnost koja ne mo┼że biti u potpunosti definirana, ono ┼íto je mogu─çe samo identificirati kao odnos konstitutivan za mi┼íljenje, odnosno ono ┼íto uop─çe omogu─çuje mi┼íljenje. Samo ime ne smijemo imenovati jer bismo ga time poni┼ítili zbog ─Źega Lazarus o nekim imenima, poput politike, govori kao o neimenjivim imenima. Kad bi mi┼íljenje imenovalo ono ┼íto ono je, konstituiralo bi se kao objekt za sebe i tako, prema Lazarusu, samo sebe poni┼ítilo. Neimenjiva bit imena nije “ono ┼íto je” ve─ç me─Ĺudjelovanje “onog ┼íto je” i “onog ┼íto bi trebalo biti” pri ─Źemu se upravo propisima, u onim rijetkim sekvencama politike, pro┼íiruje prostor “onog ┼íto bi moglo biti”. Kako pomiriti to ┼íto je mislivost mi┼íljenja, njegovo ispitivanje u naj┼íirem smislu, ovisno o imenu kao onom ┼íto upu─çuje na singularnost mi┼íljenja i onom ┼íto je neimenjivo u toj singularnosti? Tako ┼íto ─çe singularnost politike biti ispitana preko odnosa politike prema vlastitom mi┼íljenju, kojeg Lazarus naziva historijskim modusom politike, pri ─Źemu ─çe klju─Źna uloga pripasti onom ┼íto se u njegovom tehni─Źkom vokabularu ozna─Źava 1) kategorijama imena i 2) mjestima imena. Bitno je nikad ne zaboraviti nesvodljivost neke politike na svoj modus, ─Źinjenicu da on samo ─Źini singularnost razumljivom u interiornosti ili, Lazarusovim rije─Źima, kako “jedan modus podrazumijeva da je kategorija razumijevanja neke singularne politike imenjiva, dok ime investirane politike to nije”. Modusu, kako smo ve─ç rekli, mo┼żemo pristupiti identifikacijom kategorija kojim mi┼íljenje stupa u odnos prema vlastitoj misli i mjest├ó imena. Kategorije su, najjednostavnije re─Źeno, na─Źini na koji neka intelektualna singularnost djeluje, odnosno kako organizira i raspore─Ĺuje mi┼íljenje. Kao takve, ne mogu se uop─çiti, ve─ç su primjenjive samo u modusu koji ih je proizveo. Mjesta imena su mjesta kojima se identificira singularnost, odnosno mjesta, jedno ili vi┼íe njih, gdje se ona doga─Ĺala. Kad baratamo s njima prema Lazarusovim uputama ne smijemo zaboraviti da smo u interiornosti, stoga naglasak nije na mjestima u njihovoj fizi─Źkoj dimenziji, nego na mogu─çnosti odre─Ĺivanja koordinata rasta i razvoja singularne politike.

Nakon osnovnog upoznavanja sa specifi─Źnim terminima Antropologije imena mo┼żemo ih poku┼íati usustaviti i povezati u par koraka slu┼że─çi se jednim, svima poznatim, primjerom. Prvi Lazarusov korak sastoji se u naslu─çivanju prostog imena koje bi moglo otvoriti odre─Ĺeno polje mi┼íljenja koje ga zanima, a takvo, barem u Antropologiji imena, vodi preko rije─Ź ‘politika’. Sad je vrijeme za oprez. Aristotel, ─Źisto primjera radi, definira politiku kao zajedni─Źku praksu gra─Ĺana koja oblikuje javni prostor pozivanjem na vrline poput razboritosti i prijateljstva. Lazarus odbacuje ne samo Aristotelovo odre─Ĺenje politike, ve─ç i sam definicijski pristup, kao i razne racionalisti─Źke protokole koji po─Źivaju na dualizmu subjektivnog i objektivnog, ne bi li uspio pristupiti singularnosti kakvom smatra politiku. Dakle, ne postoji jedna politika, ve─ç mno┼ítvo politika koje su, ka┼że Lazarus, sekvencionalne (┼íto zna─Źi da imaju svoj po─Źetak i kraj) i rijetke (iako u studiji taksativno ne popisuje politike, o─Źito je kako smatra da one ne nastupaju ─Źesto). Problem koji se pojavljuje kod istra┼żivanja neke singularnosti je njena specifi─Źnost. Ono ┼íto karakterizira jednu singularnost ne karakterizira nijednu drugu zbog ─Źega je ne mo┼żemo, bez da je pritom poni┼ítimo, zahvatiti pojmom ili konceptom. Drugi korak je, sukladno tome, pronala┼żenje ne─Źeg ┼íto ne uop─çava, nego identificira, a to je, prema Lazarusu, kategorija. Kategorija korespondiraju─ça imenu politika pomo─çu koje joj mo┼żemo pristupiti u interiornosti, bez da je upi┼íemo u scijentisti─Źki poredak koji ovisi o dualizmu subjekta i objekta, jest historijski modus politike. Sada, u tre─çem koraku, trebamo potra┼żiti slu─Źajeve historijskog modusa politike, opisanog kao odnos neke politike prema njenom mi┼íljenju, koji je dan preko kategorija imena i mjesta imena. Jedan od slu─Źajeva kojim se Lazarus iscrpno pozabavio jest revolucionarni modus ─Źiju sekvencu, iz razloga u koje na ovako ograni─Źenom prostoru nije zgodno ulaziti, odre─Ĺuje intervalom od ljeta 1792. do 1794. ili, preciznije, od pada Luja XVI. do Termidora. Detaljnim ispitivanjem u interiornosti, koje je konstitutivno za ─Źetvrti korak, otkrio je da su ono ┼íto organizira i raspore─Ĺuje mi┼íljenje u ovom modusu prvenstveno kategorije dobra, zla, vrline i korupcije, koje je najbolje koristio Saint-Just, a da su njegova mjesta – na kojima se ono nastupalo i razvijalo se – Konvent, dru┼ítva sankilota i revolucionarna vojska.


Bezvremensko mišljenje

Antropologija imena je ─Źitateljski izazov, I onaj tko ga prihvati suo─Źit ─çe se s brojnim zaprekama od kojih se isti─Źu vokabular, koji je u prethodnom tekstu tek dotaknut, i pravila njegova kori┼ítenja. Njihova specifi─Źnost je iznimno korisna jer tra┼żi od ─Źitatelja da nau─Źi ne┼íto ┼íto je puno va┼żnije od samog vokabulara, a to je mi┼íljenje u subjektivnosti. Radi se o pristupu koji je vrlo vjerojatno stran ve─çini, s tim da Lazarus stavlja naglasak na filozofe i histori─Źare, od kojih su neki njegovi dijalo┼íki partneri. Kori┼ítenje novog organona mo┼że dovesti do nekih nevjerojatnih zaklju─Źaka. Jedan takav koji je prisutan u knjizi, o ─Źijoj opravdanosti ne mogu prestati razmi┼íljati, jest odustajanje od kategorije vremena u mi┼íljenju politike. Na─Źin na koji je do┼íao do te odluke, niti sud o njenoj opravdanosti, ne─çu ni poku┼íati iznositi. Predlo┼żit ─çu samo paralelnu lektiru jer mislim da na dostojan na─Źin mo┼żete po─Źeti cijeniti ono ┼íto je Lazarus u ovom slu─Źaju napravio tek ako poznajete Apologiju historije ili zanat povjesni─Źara, nedovr┼íeni rukopis na kojem je Marc Bloch, suosniva─Ź ─Źuvenog historijskog ─Źasopisa Annales, radio prije nego ┼íto je stradao kao ─Źlan francuskog pokreta otpora. Lazarus odaje du┼żno priznanje Blochovom raskidu s pristupima koji su analiti─Źkoj sirovini historije poku┼íavali nametnuti intelektualne obrasce preuzete iz prirodnih znanosti, a njegov poku┼íaj definiranja onog ┼íto bi ─Źinilo strukovni zanat smatra vi┼íe nego dovoljnim da ga upi┼íe na kratki, ali ─Źasni spisak histori─Źara subjektivnosti. Osvrnut ─çu se na kraju na ovo ─Źitanje, osobno najdojmljiviji dio knjige, koji bi bio idealan za odmjeravanje Lazarusovovog teorijskog projekta s onima ─Źiji su autori do┼żivjeli daleko ve─çu internacionalnu recepciju.

Bloch ┼żeli historiju uspostaviti na novim osnovama pri ─Źemu treba istaknuti da mu je posebno stalo da joj u─Źvrsti, a ne zanije─Źe status znanosti. Znanost za njega podrazumijeva jedinstveni i objektivni opis stvarnosti. Njegova te┼íko─ça sastoji se u vlastitom predmetu istra┼żivanja kojeg ─Źine ljudski fenomeni mahom psiholo┼íke naravi. Psiholo┼íki fenomeni ne pripadaju podru─Źju objektivnosti, nego subjektivnosti i po svoj prilici ima ih mno┼ítvo, tako da otpada svaka pretenzija na jedinstvenost opisa, uslijed ─Źega njegov projekt izgleda konstitutivno proturje─Źan. Bloch uvi─Ĺa potrebu za novim na─Źinom mi┼íljenja pa, provode─çi istra┼żivanje putem onog “iznutra”, poku┼íava razumjeti kako ono “unutra┼ínje” tako i ono “izvanjsko”. Unutra┼ínje i izvanjsko su neodvojivo povezani, nijedan pojam u formatu Blochovog istra┼żivanja ne postoji neovisno od drugoga, on nije posve─çen problemu stvari po sebi (ni Lazarusova kritika ne ide u tom smjeru premda bi, ─Źisto da se zabilje┼żi, bilo zanimljivo cijelu stvar sagledati iz perspektive tog problema). Ostaje pitanje ┼íto omogu─çuje dvosmjerno kretanje izme─Ĺu unutra┼ínjeg i izvanjskog. Blochov odgovor na to pitanje je trajanje shva─çeno bilo kao svojstvo fenomena bilo kao njihovo vremensko ra─Źunanje. Trajanje ima smisla samo na pozadini vremena. Blochovom kategorijom vremena upravlja jedinstvo suprotnosti budu─çi da ga, u njegovoj inteligibilnosti, odre─Ĺuje kao “jedan kontinuum” koji je tako─Ĺer “neprestana promjena”. Takvo odre─Ĺenje dovest ─çe do niza nekonzistentnosti unutar teorije. Ako vrijeme stalno donosi promjenu, onda ne bismo mogli pristupiti do┼żivljaju povijesti kao intelektualnoj singularnosti koja, na odre─Ĺeni na─Źin, traje. Vrijeme, ovako odre─Ĺeno, bilo bi odgovorno za mno┼ítvenost do┼żivljaja koji bi se zauvijek nastavljali umno┼żavati. Pritom bi se stalno mijenjali kako do┼żivljaji tako i znanstveni opisi koji, po definiciji, ne bi mogli imati pretenzije na znanstvenost odre─Ĺenu ponovljivo┼í─çu ili jedinstveno┼í─çu. Vratimo se sada na trajanje, samo zato da bismo uvidjeli kako je njegova uloga zapravo da osigura pozitivizaciju znanja, i ponovno upi┼íe Blochovu misao u poredak koji Lazarus ┼żeli napustiti. Pretpostavimo, samo na─Źas, da mo┼żemo do┼żivjeti trajanje. Problem je u tome ┼íto je ono ┼íto traje podlo┼żno promjeni. Njega je nemogu─çe izuzeti iz vremena, iako bi kategorija trajanja u okviru teorije – upravo ne bi li se znanstveni opis u─Źinio mogu─çim – trebala poslu┼żiti tome. Kad bismo dopustili nekom fenomenu da jednostavno traje, da opstaje u svojoj samoidenti─Źnosti nimalo neoskvrnut vremenom, on bi svejedno postao ne┼íto razli─Źito od onog ┼íto je bio zbog relacijske prirode zna─Źenja i do┼żivljavanja. Zbog nezaustavljivog vremena se ne┼íto promijenilo ─Źak i ─Źinjenicom da je ostalo isto dok se cijeli svijet promijenio. Trajanje je strogo uzev┼íi, nemogu─çe.

Primjer virtuoznog ─Źitanja Blocha, u kojem iz fragmenta Lazarus uspijeva ne samo rekonstruirati, ve─ç nadograditi jedan argument ┼íto mo┼że stajati kao testament misli slavnog histori─Źara u njezinoj veli─Źini i granicama, ilustrativan je za cijelu Antropologiju imena. Ta studija mo┼żda nije tekst koji ─çe vas osvojiti re─Źenicom i, ┼íto vi┼íe gledam, zapravo sam nastojao prikazati njegovu prodornu misao klone─çi se specifi─Źnosti vokabulara i poku┼íavaju─çi je udoma─çiti u nekim poznatijim terminima. Ako ste ─Źitali razne teoreti─Źara hegemonije ne mogu niti mirne du┼íe re─çi da ─çete lako pristati uz neke od njegovih bitnih zaklju─Źaka kao ┼íto je rijetki i sekvencijalni karakter politike. Nisam ─Źak siguran je li uspio obraniti sve pozama┼íne uloge istaknute na po─Źetku ovog teksta. Neke od njih sigurno je, stoga mi je dopu┼íteno re─çi da vam se, ako u ruke uzmete Antropologiju imena, otvara prilika za susret s jednim doista originalnim na─Źinom razmi┼íljanja. Ovladavanje njime zahtijeva volju, ustrajnost i trud, ali se isplati jer, kako god okrenete, poglavlje o Blochu definitivno nije jedino mjesto u knjizi gdje se kao kvaliteta Lazarusovog mi┼íljenja ispoljava bezvremenost.

Piše: Ante Jerić

(Silven Lazaris: Antropologija imena / prevela: Ana Morali─ç / 302 str. / Novi Sad, 2013.)