X

Iz Medijskog arhiva

Warren Montag: Althusser i njegovi suvremenici

Jedan od ─Źitanijih Althusserovih suvremenika napisao je da bi filozofske knjige trebale biti dijelom detektivskog, a dijelom znanstvenofantasti─Źnog karaktera. Prema njegovim kriterijima knjiga Warrena Montaga definitivno je filozofska knjiga ─Źiji je znanstvenofantasti─Źni aspekt nagla┼íeniji. Pisati na znanstvenofantasti─Źni na─Źin zna─Źi, izme─Ĺu ostalog, pisati o stvarima koje ne poznajemo ili o stvarima koje jedva poznajemo. Upravo tu zalazimo na teren o kojem ┼żelimo ne┼íto re─çi. Poriv za pisanjem dostojan svog imena javlja se samo na granicama na┼íeg znanja, diljem podru─Źja koje razdvaja znanje od neznanja, u prostoru gdje jedno neprimjetno prelazi u drugo. Montag, najkompetentniji tuma─Ź Althussera, oprezno je na vi┼íe mjesta u svom tekstu upozorio kako se njegov radni materijal, nad kojim je proveo godine, opire zauzdavanju i kako briljantni i provokativni tekstovi koje je poku┼íao tuma─Źiti prizivaju razli─Źite, me─Ĺusobno kontradiktorne interpretacije, koje ih svejedno ne mogu u potpunosti iscrpiti. Nije propustio spomenuti kako je i sam Althusser smatrao da mu njegov vlastiti rad izmi─Źe i suprotstavlja mu se zbog ─Źega je on samog sebe znao opisivati kao filozofa bez opusa. Althusser je mislio da mu vlastiti rad ne pripada, i to ne zato ┼íto je ideje preuzimao od drugih, kako bi se dalo zaklju─Źiti na temelju nekih od flagelantskih pasusa iz autobiografije Budu─çnost traje dugo, nego zato ┼íto ono ┼íto je napisao nije bilo ono ┼íto je htio napisati. Kad razmi┼íljamo o Althusseru mo┼żda je jo┼í va┼żnije od pisanja pitanje ─Źitanja. Njegov na─Źin ─Źitanja, pravi filozofski problem, pretpostavlja da se tekst poku┼íava obraniti od siline proturje─Źja koja ga konstituiraju. Althusser, materijalisti─Źki filozof, ┼żeli ih obznaniti da bi tekstu mogao postaviti prava pitanja. Naime, prema njegovom uvjerenju, tekstovi proizvode vi┼íe nego ┼íto znaju, proizvode odgovore na pitanja koja u njemu nisu postavljena, a koja se mogu naslutiti kao manjak ili ti┼íina koja uznemirava njihovu navodnu samodostatnost i stabilnost. Filozof treba postavljati prava pitanja, razotkriti sukobe koji su motivirali nastanak teksta i, jednom kad taj posao bude gotov, nu┼żno zauzeti stranu. Najve─ça kvaliteta Montagove knjige jest ┼íto Althusserove protokole ─Źitanja uspijeva primijeniti na tekstove Althussera samog uslijed ─Źega oni otkrivaju antagonizme koji su ih motivirali u sredini njihova nastanka i istodobno ─Źine razumljivijim fascinaciju i odbacivanje koje njihov spomen jo┼í uvijek izaziva.

Tajna povijest strukturalizma

U po─Źetku, ka┼że jedna od dogmi humanistike, bija┼íe de Saussure. Ta dogma je nepovrediva, ali onaj tko se ozbiljnije bude bavio povije┼í─çu strukturalizma, morat ─çe se suo─Źiti s druga─Źijim genealogijama koje su nesumjerljive s invarijantom ┼íto za ishodi┼íte uzima objavljivanje Te─Źaja op─çe lingvistike. Sumnjam da ─çe ijedna od njih biti usporediva s onom imaginarnom koju je predlo┼żio Althusser. Montag je iznimno ekonomi─Źno izlo┼żio problematiku odnosa geneze i strukture koja je zaokupljala niz francuskih filozofa ranih ┼íezdesetih godina. Ono ┼íto ─Źini najzanimljiviji dio prvog poglavlja njegove knjige jest upu─çivanje na Althusserovu gestu raskida sa strukturalizmom za ─Źije je rezultate prethodno bio pokazao veliki interes. Ona se sastojala u prijedlogu alternativne genealogije koja je – koliko god nevjerojatno zvu─Źalo – uklju─Źivala Monstesquiea, Hegela i Diltheyja. Althusserov pothvat nije zavr┼íio kao historia arcana: nisu ga pretjerano zanimale denuncijacije kolega u smislu upiranja prstom u navodno pre┼íu─çena teorijska pozajmljivanja, ve─ç demonstracija da se strukturalisti─Źki problemi i poku┼íaji njihovog rje┼íavanja mogu i trebaju potra┼żiti u povijesti filozofije. Rezultati takve potrage naveli su ga da se distancira od stjegono┼ía strukturalizma jer, prema njegovom mi┼íljenju, njihovi radovi, daleko od toga da uspijevaju nadi─çi arhineprijatelja strukturalizma Hegela, samo ponavljaju idealisti─Źke teze upotrebljavaju─çi pritom tek svladani lingvisti─Źki vokabular. Ako postoji velikan u francuskom kontekstu kojeg mo┼żemo bez zadr┼íke proglasiti stukturalistom, onda je to L├ęvi-Strauss. Montag, u preciznom komentaru onodobnih gigantomahija, pokazuje kako je Althusser dokazivao, i to poprili─Źno uvjerljivo, da je Levi-Strauss kona─Źnim upori┼ítem strukturalisti─Źkog projekta u─Źinio ljudski um koji je hipostaziran kao struktura svih struktura. Ono ┼íto je posebno zanimljivo jest da je Roman Jakobson, teoreti─Źar koji je svojim radom bitno obilje┼żio svaku sredinu ┼íto se retroaktivno u kanonskim pregledima ustanovila kao jedna dionica u razvoju strukturalizma, tvrdio da su ─Źlanovi Pra┼íke ┼íkole, grupe teoreti─Źara posve─çene razvoju strukturalne lingvistike koja je za─Źeta na kraju dvadesetih godina pro┼ílog stolje─ça, inspiraciju i model za humanisti─Źke znanosti op─çenito tra┼żili u hegelijanskoj i huserlijanskoj verziji fenomenologije ─Źime je, makar neizravno i nenamjerno, potvr─Ĺena Althusserova intuicija.

Spinozisti─Źki racionalizam

Prisjetimo se problema jednog libertina koji je Pascal izlo┼żio u Mislima. On ┼żeli vjerovati u Boga, ali osje─ça samo prazninu tamo gdje bi ┼żudnja koju ┼żudi osje─çati trebala biti. Napomenuto mu je da je puno va┼żnije ono ┼íto radi od onog u ┼íto vjeruje i savjetovano da radi kako je propisano. Uskoro njegov manjak vjere ne─çe ni biti bitan jer ─çe djelovanje proizvesti vjerovanje. ─îini se da dobiveni savjet po─Źiva na biheviorizmu prema kojem bi se ideje mogle uvjetovati praksom ┼íto bi ih u─Źinilo odrazom tijela. Althusser, kako je poznato, razmi┼ílja o odnosu izme─Ĺu vjerovanja i djelovanja pi┼íu─çi o ideologiji. Ako ustrajemo na odvajanju ideja od djelovanja, prije ili poslije suo─Źit ─çemo se s nepodudaranjem izme─Ĺu vjerovanja nekog subjekta na jednoj strani i njegovog djelovanja na drugoj te ─çemo morati ÔÇô upravo zato da bismo sa─Źuvali ovu pojmovnu dihotomiju ÔÇô pretpostaviti ideje druga─Źije od onih za koje misle─çi subjekt misli da mu pripadaju, odnosno ideje koje ─çe biti sukladne njegovom djelovanju. Althusser, pristajanjem uz Spinozu, ─Źinjenicom smatra da ove interpolirane ideje ne postoje prije djelovanja koje im korespondira iz ─Źega izvodi zaklju─Źak da bi subjektove ideje trebalo tra┼żiti u njegovom djelovanju i isklju─Źivo u njegovom djelovanju. Ideje pojedina─Źnog subjekta postojale bi samo u njegovom djelovanju tako da bismo, ako se vratimo na slu─Źaj pod─Źinjavanja ritualu koji opisuje Pascal, trebali uo─Źiti da tamo nije u pitanju izmjena primata izme─Ĺu mi┼íljenja i djelovanja, budu─çi da postoji samo djelovanje dok je mi┼íljenje tek jedan od njegovih derivata.

Montag se doti─Źe ove epizode u drugom poglavlju knjige nakon ┼íto je predstavio savezni┼ítvo izme─Ĺu Lacana i Althussera koje je na koncu razvrgnuto te se, sukladno tome, Althusserova ocjena Lacanovih teorijskih nastojanja potpuno obrnula. No, ne zanima me toliko povijest tog kompliciranog prijateljevanja, koliko poku┼íaj sagledavanja problemati─Źnog odnosa mi┼íljenja i djelovanja iz perspektive psihoanalize. Za psihoanalizu u svim njenim varijantama nije toliko bitno ono ┼íto mi znamo ili mislimo da znamo o samima sebi. Na┼íe nesvjesno mo┼że biti prepoznato samo u onome ┼íto radimo pri ─Źemu treba napomenuti da je govor oblik djelovanja najdostupniji psihoanalizi. Zna─Źenje ne─Źijeg govora ne otkriva se u njegovim namjerama nego u onome ┼íto ka┼że bez obzira na svoje namjere. To je sasvim dovoljno da shvatimo za┼íto se psihoanaliza, posebno u svojoj lakanovskoj verziji, u─Źinila bliskom Althusseru i za┼íto ju je poku┼íao, pomalo nasilno, uklopiti u svoj spinozisti─Źki projekt. Montag se zadr┼żava u granicama razdoblja koje promatra, no na ovom mjestu zgodno je podsjetiti da je utjecaj lakanovske psihoanalize i altiserovske koncepcije ideologije dvosmjeran. Primjerice, ┼Żi┼żek je na stranicama Sublimnog objekta ideologije, u svojim najboljim trenucima, na fonu Althussera nizom primjera pokazao kako je ideolo┼íko iskrivljavanje locirano u samoj dru┼ítvenoj stvarnosti, odnosno na razini onog ┼íto pojedinci ─Źine, a ne na razini onog ┼íto misle ili znaju da ─Źine; podsjetio na Althusserovu interpretaciju paskalovskog motiva i nastavio ga razra─Ĺivati bez pristajanja na spinozisti─Źku aksiomatiku. Njegovo pitanje, vi┼íak u odnosu na Althussera, bilo je kako ideolo┼íki aparat dr┼żave biva internaliziran, odnosno kako je mogu─çe da pod─Źinjavanje proizvede vjerovanje kao ideolo┼íki u─Źinak? Althusser, prema ┼Żi┼żeku, nikad nije uspio objasniti vezu izme─Ĺu ideolo┼íkih aparata dr┼żave i ideolo┼íke interpelacije jer u okviru njegove teorije ideologija biva internalizirana samo uspje┼ínim usvajanjem simboli─Źkih formi poput zna─Źenja ili istine premda nije jasno ┼íto omogu─çuje da to usvajanje bude uspje┼íno. On smatra da je potrebno jo┼í ne┼íto da bi se pristajanje na ideolo┼íku istinu moglo objasniti, a to ne┼íto je ontolo┼íki manjak. ┼Żi┼żek ka┼że da zbog njega internalizacija po strukturnoj nu┼żnosti nikad do kraja ne uspijeva, ali dodaje da taj nepotpuni uspjeh internalizacije ne ─Źini neuspjeh prihva─çanja ideologije, nego upravo uvjet prihva─çanja. Prije interpelacije postoji subjekt obilje┼żen manjkom, a ideologija u svojim simboli─Źkim formama prihva─ça se kao fantazmatski scenarij i pronalazi svrhu samo u odnosu na manjak koji mora prekriti. Manjak i potreba za njegovim djelomi─Źnim prekrivanjem, upotrebljeni sada da bi objasnili dru┼ítvenu dinamiku, postaju mjera dominacije i otpora ┼íto dovodi do toga da je ponekad vrlo te┼íko uvjerljivo objasniti za┼íto ljudi u odre─Ĺenim oblicima aktivno rade protiv svoje podre─Ĺenosti koje im predvi─Ĺaju ideolo┼íki scenariji ili, jo┼í te┼że, kako ispitati za┼íto to ─Źesto ne ─Źine kad se oni potpuno pohabaju. No, to je problem za neki drugi tekst.

Montag pokazuje dodatnu dimenziju Althussera koji vehementno pori─Źe svijest i interiornost. Bitna posljedica za analizu jest da drama prepoznavanja postaje potpuno sporedna. Tu dolazimo do specifi─Źnosti Montagove minuciozne analize Althusserovih spisa o ideologiji koja predstavlja jednog Althussera koji je puno bli┼żi Foucaultu nego Lacanu. U Althusserovim spisama nazna─Źeno je, koliko u tekstovima toliko i izme─Ĺu njih, da se razvoj ideolo┼íkih aparata dr┼żave oblikuje kao odgovor na otpor koji im prethodi i ─Źini ih nu┼żnima u borbi me─Ĺu klasama, zbog ─Źega oni nu┼żno nose obilje┼żja tog rata. Zahvaljuju─çi tome, premda Althusser ne obja┼ínjava kako, oni mogu proizvesti u─Źinke suprotne onima u ime kojih su nastali. Zato Althusser te aparate mo┼że opisati kao krhke, sposobne proizvesti ne samo subjektivaciju u dvostrukom smislu te rije─Źi ÔÇô stvaranje pojedinca i podanika ÔÇô nego i nusprodukte poput kolektivnosti i pobune. Kad su stvari tako postavljene, pitanje vi┼íe nije procjena u kojoj je mjeri ideologija shva─çena kao sustav ideja ili vjerovanja prihva─çena ili odbijena, ve─ç procjena sile materijalnog aparata koji prije pokre─çe tijela nego umove ili, bolje re─çi, umove imanentne tijelima. Neovisno o slijepim ulicama Althusserovog prihva─çanja spinozisti─Źkog racionalizma, mo┼żemo zaklju─Źiti da je on nezaobilazan u njegovom ponovnom promi┼íljanju marksizma, kao i za niz paralelnih teorijskih projekata koji su se razvijali ┼íezdesetih i sedamdesetih godina, ┼íto je obe─çavaju─ça tema koju, nakon Montagove odli─Źne uvodne prezentacije, treba iscrpnije ispitati.

Slu─Źajni susreti

Posljednje poglavlje knjige posve─çeno je dvama tekstovima s po─Źetka i kraja Althusserove karijere. Ovaj potonji, Podzemna struja filozofije susreta, nakon posthumnog objavljivanja predstavljao je svojevrsni skandal te je tuma─Źen ili kao Althusserov raskid sa svime ┼íto je prethodno napisao ili kao priznanje ekscesa koji je bio prisutan svuda u njegovom radu, pa i u njegovim najpoznatijim tekstovima. Radi se o vrlo ─Źudnom tekstu, napisanom u jednom dahu, a Montagovo tuma─Źenje svoju reduktivnost iskupljuje nevjerojatnom okretno┼í─çu. Njegova interpretacija ide u smjeru uvjeravanja ─Źitatelja da je najva┼żniji problem ovog teksta, koji komprimira toliko razli─Źitih motiva, podrijetlo i budu─çnost kapitalizma. Nadahnut materijalizmom susreta kakav je formuliran u Epikura i Lukrecija, Althusser nas poziva da o nu┼żnosti po─Źnemo razmi┼íljati kao o postajanju nu┼żnim kontingentnih susreta umjesto da kontingenciju nastavimo smatrati modalitetom nu┼żnosti.

Althusser razliku izme─Ĺu mladog i kasnog Marxa koju je sam prije bio ustanovio nadomje┼íta novom razlikom: Marxu koji formulira teoriju dijalekti─Źkog napredovanja na─Źina proizvodnje, zastupniku teleolo┼íkog materijalizma, suprotstavlja Marxa, zastupnika aleatornih susreta. Razmi┼íljanje o na─Źinima proizvodnje po─Źev┼íi od njihovih pretpostavki uklju─Źuje razmi┼íljanje o njima iz perspektive susreta. Konstitutivni elementi oblikovanja bilo kojeg na─Źina proizvodnje, elementi izme─Ĺu kojih se uspostavlja odnos, kao ┼íto su slobodna radna snaga i novac koji nije produktivno iskori┼íten, pripadaju razli─Źitim, me─Ĺusobno nesvodljivim povijestima. Od trenutka susreta, jednom kad se radna snaga i tokovi novac susretnu na odre─Ĺenom prostoru, prostoru najamnog rada, nastaje odre─Ĺeni na─Źin proizvodnje s pripadaju─çim oblicima nu┼żnosti i stabilnosti. Sam susret je kontingentan, nije se morao dogoditi, slobodna radna snaga i nov─Źani kapital mogli su postojati usporedno bez da im se putanje ikada ukrste. Nu┼żnost, ili pravilna reprodukcija novonastalog na─Źina proizvodnje, sama je proizvedena kontingencijom i nikad je se ne mo┼że osloboditi. Montag ka┼że da je ono ┼íto p(r)ogoni Althusserov tekst strah da ─çe jednom uspostavljeni aleatorni susret kojim je konstituiran kapitalizam potrajati neodre─Ĺeno doba. Althusser se boji onoga ┼íto ne zavr┼íi kad mu je vrijeme i kao obranu od ovog straha postulira prvobitni ponor iz kojeg sve dolazi i u kojeg se sve mora vratiti, prazninu, radikalnu nestabilnosti koja prijeti ─Źak i najstabilnijim strukturama. Njeno zna─Źenje u okviru teksta nije toliko u tome ┼íto omogu─çuje proizvodnju svijeta, ve─ç u tome ┼íto dovodi do trenutka njegovog neumitnog uni┼ítenja koji opet otvara priliku za stvaranje ne─Źeg novog i druga─Źijeg. Montag se pri kraju svoje odli─Źne, zbog mno┼ítva razloga doista nezaobilazne knjige, poigrava s idejom da Althusser u tom tekstu poku┼íava, paralelno s jo┼í jednim njegovim ─Źitanijim suvremenikom, uobli─Źiti teoriju mesijanstva bez mesije. Taj je suvremenik, suputnik i prijatelj u eulogiji Althusseru napisao ne┼íto je vrijedilo prije Montaga, a vrijedi i poslije njega: ÔÇťSvatko od nas ima tisu─çu lica, ali oni koji su poznavali Louisa Althussera znaju da je ovaj zakon u njemu prona┼íao blje┼ítavi, izvanredni i preuveli─Źan primjer. Njegov rad je velik prvenstveno po onome ┼íto potvr─Ĺuje i po onome ┼íto riskira, po onome preko ─Źega je pre┼íao u mno┼ítvenom, izlomljenom i ─Źesto prekinutom nastupu, po ogromnim preuzetim rizicima i svemu ┼íto je podnio: njegov pothvat bio je osobit i ne pripada nikome.ÔÇŁ

Piše: Ante Jerić

ÔÇĘ(Warren Montag: Althusser and His Contemporaries: Philosophy’s Perpetual War / 256 str. / Duke University Press, 2013.)