X

Iz Medijskog arhiva

Avanture u transcendentalnom materijalizmu (drugi dio)

 

* prvi dio osvrta pro─Źitaje ovdje

“Nimalo ne vjerujem”, napisao je nedavno Fredric Jameson u odgovoru svojim kriti─Źarima, “da ─çe neuroznanost posti─çi i┼íta vi┼íe od detaljnog mapiranja hrpe mesa koju zovemo mozgom.” Izborom rije─Źi, nedvosmisleno┼í─çu i beskompromisno┼í─çu ova re─Źenica sa┼żima implicitan stav na kojem po─Źiva dobar dio suvremene filozofske produkcije. Mozak je kvarljivo meso koje nema ni┼íta zajedni─Źko s ─Źistim umom. Uvjerenje da ne postoji opravdanje za takvo razlikovanje zdru┼żilo je Catherine Malabou i Adriana Johnstona. Ono ┼íto ih razdru┼żuje je pozicioniranje psihoanalize u odnosu na filozofiju i biologiju. Malabou smatra da neurobiolo┼íka otkri─ça ozbiljno potkopavaju temelje frojdovsko-lakanovske psihoanalize ─Źija jedina ┼íansa za opstanak le┼żi u sposobnosti da se rekonstituira kao neuropsihoanaliza, dok Johnston, nasuprot njoj, spomenuta otkri─ça smatra dopunom i oboga─çivanjem postoje─çe psihoanaliti─Źke teorije i prakse. Ova je podjela nesumnjivo pregruba: Malabou je pa┼żljiva komentatorica psihoanalize koja se previ┼íe oslanja na njeno pojmovlje eda bi ga mogla ostaviti za sobom, dok se Johnston iznimno inventivno suprotstavlja uvrije┼żenim interpretacijama temeljnih psihoanaliti─Źkih spisa zbog ─Źega je te┼íko ne pomisliti da Lacanu uz ovakve sljedbenike renegati ni ne trebaju. Sebstvo i emocionalni ┼żivot, knjiga koju zajedni─Źki potpisiju Malabou i Johnston, svojom dvodijelnom strukturom upu─çuje na njihova pribli┼żavanja i udaljavanja, te produktivnost njihovog privremenog savezni┼ítva i napetost koja mu neprestano prijeti. Njihov dijalog, kojem ─çe biti posve─çen drugi dio osvrta na knjigu Avanture u transcendentalnom materijalizmu, nastavljen je Johnstonovim problematiziranjem odre─Ĺenih prigovora koje Malabou upu─çuje psihoanalizi jo┼í od svoje briljantne studije Novi ranjenici.

Stvaranje uništavanjem

 

Vrijeme je da ne┼íto ve─çu pozornost posvetimo destruktivnoj plasti─Źnost kao jednom od sredi┼ínjih filozofema koje je Malabou inaugurirala. Destruktivna plasti─Źnost je, ukratko, promjena koja stvara uni┼ítavaju─çi. Ona nije tek puka anihilacija postoje─çeg oblika jer uni┼ítenjem istodobno stvara oblik kojeg prije nije bilo. Jedan od slu─Źajeva destruktivne plasti─Źnosti je ozbiljni cerebralni udes. On oblikuje ne┼íto u ne┼íto drugo, nekog u nekog drugog, preoblikuje nekog starog u nekog novog tako da on vi┼íe nije sposoban prepoznati samog sebe. Osoba ne─çe pre┼żiviti rad destruktivne plasti─Źnosti, ali je pre┼żivljava ┼żivot sam. Samo ┼íto taj ┼żivot postaje nemogu─çe iskupiti i za njega vi┼íe nema nade. Psihoanaliza ra─Źuna na iskupljenje, ona je, kako znamo, diskurs nade. Utoliko je nemo─çna pred ovim ┼íokom, ─Źistom kontingencijom udesa koja ─Źovjeku onemogu─çuje da prepozna samog sebe i dade smisao onome ┼íto mu se dogodilo. Problem nije samo to ┼íto tako ude┼íeni ─Źovjek ne mo┼że narativizirati traumu. ─îak i kad bi, pod vodstvom analiti─Źara, unesre─çeni mogao pridati neki smisao svom udesu, njegovo biolo┼íko tijelo koje nastavlja ┼żivjeti s ranom, sada li┼íeno svojeg prethodnog identiteta, ne mo┼że podr┼żati pri─Źu koju bi on pri─Źao samom sebi. Psihoanaliti─Źka terapija po─Źinje s pla─Źem, jadom i o─Źajem, no ovakav tip nesre─çe ne prate ni pla─Ź, ni jad ni o─Źaj. Jedva da i─Źeg ima. Prisutno je samo nezainteresirano bi─çe koje nema niti motiva, niti na─Źina da se suo─Źi s onim ┼íto mu se dogodilo. A ono ┼íto se dogodilo je uni┼ítenje.

 
Malabou uprizoruje sukob izme─Ĺu psihoanaliti─Źkog i neurolo┼íkog poimanja uni┼ítenja. Radi to tako da svakoj od znanosti pripisuje razli─Źiti tip uzro─Źnosti. Uzro─Źnost pak podrazumijeva zakonitost bez koje uop─çe ne bi bilo mogu─çe govoriti o uzroku, odnosno podrazumijeva odre─Ĺen i specifi─Źan odnos izme─Ĺu uzroka i posljedice. Uzrok nije uzrok osim ako ne vlada nad poretkom doga─Ĺaja. Seksualnost, Freudov pojam, i cerebralnost, pojam koji uvodi Malabou, dva su razli─Źita tipa uzro─Źnosti od kojih je prvi pridru┼żen psihoanalizi, a drugi neurologiji. Ove dvije znanosti ujedinjuje zajedni─Źki zadatak koji se sastoji u analizi psihe kao sustava ┼íto obuhva─ça prou─Źavanje kako autoregulacije tog sustava, tako i u─Źinak slu─Źaja na rad tog sustava, a razdvajaju ih nekompatibilni pristupi pitanju odnosa izme─Ĺu pravilnosti i slu─Źaja, odnosno psihi─Źkoj doga─Ĺajnosti. Druga─Źije re─Źeno, na pitanje nastaje li psihi─Źki poreme─çaj zbog njenog unutarnjeg poreme─çaja ili je sam poreme─çaj intruzija ne─Źeg izvanjskog, daju druga─Źije odgovore. Malabou, kako smo vidjeli, najve─çu pa┼żnju posve─çuje ekstremnim slu─Źajevima neuropatologije u kojima stradava autoafekcija ┼żrtve nakon ozljeda sredi┼ínjeg ┼żiv─Źanog sustava zbog ─Źega se njena osobnost nepovratno mijenja. Ona izabire upravo takve slu─Źajeve jer nas oni najjasnije suo─Źavaju s ne─Źim ┼íto izmi─Źe seksualnosti kao uzro─Źnom poretku koji pripada psihoanalizi. Psihoanaliza pretpostavlja neuni┼ítivost psihe zbog koje ne mo┼że promisliti posljedice kontingentnog udesa koji je psihu, kako navodno pokazuju primjeri koje Malabou bira, o─Źito uspio uni┼ítiti. Povreda psihoanaliti─Źke aksiomatike ima terapijske posljedice. Analiti─Źar pristupa pojedincu koji nakon cerebralnog udesa ┼żivi odvojeno od svojih afekata s namjerom da mu pomogne, ali mu to ne uspijeva. Ne uspijeva mu zato ┼íto u tijelu koje je pre┼żivjelo smrt osobe koja mu je poslana na terapiju ne prepoznaje novu osobu. Pred njim danas stoji drugi ─Źovjek, stranac bez vlastite pro┼ílosti, novi ranjenik – netko tko doista treba pomo─ç i kome bi analiti─Źar trebao pomo─çi, ali ne zna kako.

Smrt, na┼ía i tu─Ĺa

 
Malabou u Freudovom opusu vidi kontinuitet koji mu mnogi njegovi komentatori, neovisno o sklonostima prema psihoanalizi, rezolutno odri─Źu. Jedna od pro┼íirenijih periodizacija u Freudovom radu razlikuje tri faze me─Ĺu kojima je posljednja, obilje┼żena dalekose┼żnim filozofskim spekulacijama, posebno ozlogla┼íena te se u najboljem slu─Źaju smatra teorijskim korakom unazad u odnosu na prethodnu. U njoj je formuliran nagon smrti s namjerom da zamijeni staro na─Źelo homeostaze. Malabou sa svoje strane u toj posljednjoj fazi ne vidi ni┼íta ekscesivno. U frojdovskom nauku seksualna etiologija psihi─Źkih poreme─çaja mora uvijek uzeti u obzir ugodu i destrukciju. Malabou navodi niz razloga zbog kojih smatra da je nagon smrti prisutan u psihoanalizi od njezinih za─Źetaka, makar je pro┼ílo puno vremena dok je kona─Źno imenovan. ─îini mi se da je prikladno, na tragu rasprave izme─Ĺu H├Ągglunda i Johnstona predstavljene u pro┼ílom osvrtu, promotriti na─Źin kako Malabou pristupa problemu nepredstavljivosti smrti kao uni┼ítenja i ulogu koju on igra u njezinom mi┼íljenju. Vratimo se zato na razliku koju Malabou uspostavlja izme─Ĺu psihoanaliti─Źke i neurolo┼íke uzro─Źnosti.

 
Bilo bi pogre┼íno tvrditi da je psihoanaliti─Źka uzro─Źnost jedan tip diskursa koji inzistira na neuni┼ítivosti psihe, a neurolo┼íka uzro─Źnost drugi tip diskursa koji ustrajno brani stav da psiha mo┼że biti uni┼ítena. Oba su posve─çena promi┼íljanju uni┼ítenja, ali to rade na radikalno druga─Źije na─Źine. Frojdovsko-lakanovska psihoanaliza priznaje mogu─çnost uni┼ítenja, ali je zanima nesvjesni status ove ideje. Klju─Źno je pitanje kako se psiha suo─Źava s mogu─çno┼í─çu vlastitog uni┼ítenja. Upozorili smo na psihoanaliti─Źki stav koji ka┼że da nesvjesno vjeruje da je besmrtno. Smrt je prazni pojam koji nema svoj korelat u nesvjesnom. Jedini na─Źin da psiha susretne svoj nestanak je neizravan. Ona to mo┼że, svjesno ili nesvjesno, u─Źiniti samo uprizorenjem svojeg odvajanja od same sebe. Minimalni razmak mene od mene samog otvara mogu─çnost uni┼ítenja. Taj razmak dopu┼íta mi da pojmim postojanje opasnosti koja bi mogla uni┼ítiti mog dvojnika. Dakle, moje udvostru─Źenje preduvjet je suo─Źavanja s mojim uni┼ítenjem. Psihoanaliti─Źka uzro─Źnost opasnost od uni┼ítenja odre─Ĺuje kao krajnji horizont doga─Ĺajnosti. Re─çi da je to krajnji horizont zna─Źi, izme─Ĺu ostalog, re─çi da ne priznaje mogu─çnost postojanja doga─Ĺaja koji bi uni┼ítio taj horizont. Malabou je sumnji─Źava prema tom izrazu izvjesnosti, kona─Źnosti i nepovredivosti. Ona traga i smatra da na kraju pronalazi druga─Źiji tip uzro─Źnosti koji priznaje postojanje doga─Ĺaja koji uni┼ítivom ─Źini ─Źak i samu opasnost od uni┼ítenja. Dokaz pronalazi u slu─Źajevima pacijenata s ozljedama mozga koji su o─Źito li┼íeni sposobnosti da svjesno ili nesvjesno predstave ili, mo┼żda bolje re─çi, predosjete mogu─çnost vlastite smrti. Budu─çi da se takav oblik psihi─Źkog funkcioniranja suprotstavlja aksiomima frojdovsko-lakanovske psihoanalize, potrebno je napraviti njihovu temeljitu reviziju eda bi ona ostala relevantna. Malabou smatra da je pred nama doista paradigmatska promjena uslijed koje psihi─Źko nesvjesno koje vjeruje u vlastitu besmrtnost vi┼íe ne bi trebalo biti od najve─çeg interesa, ve─ç bi to trebala postati cerebralna autoafekcija kao objava i neprekidni unutarnji podsjetnik na smrtnost. Horor koji nastaje kad taj neprekidni podsjetnik na smrtnost ipak bude prekinut trebao bi ponukati psihoanalizu da se rekonstituira kao neuropsihoanaliza.

Bezbo┼żna praksa

 
─îini se da je upravo ─Źinjenica da Malabou povremeno na istu ravan stavlja frojdovsko-lakanovsko nesvjesno i cerebralno odredilo Johnstonov odgovor. Osim ┼íto se o─Źito razlikuju, imaju oni i dosta sli─Źnosti ┼íto Johnston pokazuje nabrajaju─çi mjesta na kojem Malabou autoafektivnom sredi┼ínjem ┼żiv─Źanom sustavu pripisuje razli─Źite aspekte karakteristi─Źne za nesvjesno. Cerebralna autoafekcija nije niti svjesna niti samorefleksivna ba┼í kao ┼íto frojdovsko-lakanovsko nesvjesno zna bez da zna kako zna i misli bez da misli kako misli. Njih nije mogu─çe izjedna─Źiti zbog ─Źega Johnston koristi priliku da istakne koje su to karakteristike nesvjesnog koje ima biolo┼íku osnovu, ali je nesvodivo na nju. Bestemeljni temelj frojdovsko-lakanovskog nesvjesnog ─Źini tkivo instanci egzogenih heteroafekcija bez kona─Źnog zna─Źenja. Zakonitosni kontinuiteti stvoreni i odr┼żavani od strane nesvjesnog su zami┼íljeni pseudozakoni privremeno nadre─Ĺeni diskontinuitetima koje ─Źine nizovi kontingentnih, me─Ĺusobno nepovezanih doga─Ĺaja koji se ne podvrgavaju nikakvom zakonu. Subjekt bitan za psihoanalizu oblikuje se subjektifikacijama besmislenih susreta koji uvijek izmi─Źu uzro─Źnosti. Johnston smatra da analizand psihoanalize nije su┼ítinski razli─Źit od pacijenta s neuropatologijom – odnosno dopustimo li da je razli─Źit, moramo dodati da se radi o razlici u stupnju, a ne razlici u kvaliteti. ─îini mi se da pritom ne obra─ça dovoljno pozornosti na ─Źinjenicu da bi se Malabou vrlo vjerojatno s njim u tome slo┼żila. U njenoj studiji ozljede mozga zadobile su status paradigme. Paradigmatski primjer je istodobno najiznimniji i najbanalniji primjer. Ozljede mozga su paradigmatske jer slu┼że kao model nasilnih, besmislenih, neo─Źekivanih i nepredvidljivih ┼íokova koji mijenjaju ─Źovjekov identitet, prekidaju─çi njegov odnos sa samim sobom i trajno remete─çi proces njegove autoafekcije. U isto vrijeme, one su samo ostvarenje modela, samo jo┼í jedna trauma, ni po ─Źemu druga─Źija od drugih s kojima dijeli karakteristike poput nezainteresiranosti, distanciranosti i afektivne hladno─çe. Malabou bi rekla da nisu sve traume nastale uslijed velikih ozljeda mozga, no da sve traume uklju─Źuju promjene u mo┼żdanom funkcioniranju. Moje rezerve prema Malabou pojavljuju se uvijek kada mi se ─Źini da nelegitimno poop─çava neke svoje zaklju─Źke. Nisam bio nimalo uvjeren da jedan vrlo specifi─Źan primjer psihi─Źke traume, koja ima vrlo ┼íiroku definiciju, mo┼że postati paradigma svih trauma.

 
Johnstonov odgovor, na moje veliko ─Źu─Ĺenje, uop─çe ne ide u tom smjeru. On je, kako sam rekao, sasvim suglasan sa stavljanjem na istu ravan analizanda psihoanalize i pacijenta s ozbiljnom neuropatologijom. Temeljna razlika me─Ĺu njima je to ┼íto jedan mo┼że pridati smisao besmislenim doga─Ĺajima, a drugi ne mo┼że. Johnston dodatno radikalizira tezu Malabou tvrde─çi da je nulti stupanj psihi─Źkog funkcioniranja obilje┼żen diskontinuitetima. Ljudi svakodnevno stvaraju kontinuitete ondje gdje ih nema povezuju─çi me─Ĺusobno nepovezane doga─Ĺaje. Kad im to iz bilo kojeg razloga ne uspijeva obra─çaju se za pomo─ç analiti─Źaru koji im u tome poma┼że. Analiti─Źar nije svemo─çan, i bez sumnje unutar terapijskog procesa on mo┼że nai─çi na ─Źovjeka koji vi┼íe nije sposoban zamisliti kontinuitet, zbog ─Źega mu on na kraju ne mo┼że pomo─çi. Me─Ĺutim, Johnston smatra kako susret analiti─Źara s ─Źovjekom kojem ne mo┼że pomo─çi, nipo┼íto ne zna─Źi potpuni bankrot psihoanalize kao teorije i prakse na koji upozorava Malabou. Svoj odgovor zavr┼íava podsje─çanjem da se analiza uvijek doti─Źe onog u ─Źovjeku ┼íto ga nadilazi. Ako je nesvjesno ono na ─Źemu po─Źiva analiza, onda bi njen prikladni zavr┼íetak bio ozna─Źen ─Źovjekovim mirenjem s nepostojanjem metafizi─Źke instance koja bi zajam─Źila smisao njegovom ┼żivotu i rasvjetljavanjem prethodno zamra─Źenih ekstimnih aspekata njegovog psihi─Źkog ┼żivota. Ti aspekti nisu ni┼íta drugo do bla┼ża verzije novih rana. Mo┼żda nepriznatu stravu susreta sa ┼żrtvama koje su pretrpjele stra┼íne traume ─Źini to ┼íto su nam barem u nekoj mjeri sli─Źne. Zazoran je njihov pogled u kojem na trenutak mo┼żemo nazrijeti ne┼íto tu─Ĺe u nama samima.

Piše: Ante Jerić

(Adrian Jonhston: Adventures in Transcendetal Materialism – Dialogues with Contemporary Thinkers
/ 376 str. / Edinburgh UP, 2014.)