Jacques Rancière, kao mislilac emancipacije, posljednjih se godina okrenuo istraživanju odnosa vremena i umjetnosti – bilo da je riječ o životu umjetnosti u povijesnom vremenu ili o vremenu kao materijalu umjetničkog stvaranja. No, Rancièreove analize ne staju na tom pitanju kao nečemu što je važno samo za umjetničku praksu, nego ga filozof dovodi u vezu sa svojim dosadašnjim razmišljanjima o demokraciji i jednakosti, otvarajući time intelektualni obzor kojeg se može zamisliti jedino u vrijeme slobode. Početnu točku tih Rancièrovovih razmatranja predstavlja esej “Béla Tarr, vrijeme od poslije”, o poznatome mađarskom redatelju.
Tekst je podijeljen u 5 poglavlja, a knjiga je izvorno na francuskom objavljena 2011. godine, povodom Tarrove retrospektive u pariškom Centre Pompidou.
Knjiga zajedno s Korama Didi-Hubermana, Posljednjim vukom Krasznahorkaija i Mengeleovom lubanjom Keenana i Weizmana čini svojevrsni poliptih, u kojem se tekstovi međusobno nadopunjuju i propituju.
Tekst je prevela Sana Perić, a svezak je oblikovao Damir Gamulin Gamba.
