Na početku vidimo čovjeka u pozi Rodinovog Mislioca: to je paleontolog David (Cary Grant), potpuno posvećen svome poslu kojega čini sastavljanje kostura brontosaura. Prekida ga isključivo zato što mora otići na sastanak s odvjetnikom potencijalne donatorice njegovog muzeja, bogatašice Elizabeth Vance. Međutim, poslovni sastanak propadne jer Davida omete mlada Susan (Katharine Hepburn) za koju se ispostavlja da je Elizabethina nećakinja. Želeći mu se iskupiti, ona ga vodi u tetinu ladanjsku kuću u Connecticutu. U automobilu im društvo prati Baby, leopard koji je Susan dobila na dar od brata. Impulzivna, nepredvidiva Susan izluđuje ukočenog Davida. Ipak, uspijevaju doći na odredište, ali tamo Elizabethin terijer ukrade Davidu posljednju kost njegova brontosaura te izgube leoparda. Nakon toga se otisnu u ivanjsku noć, lutaju po šumi u frenetičnom tempu te, poslije puno peripetija, padaju jedno drugom u zagrljaj. Na kraju vidimo par u pozi Rodinovog Poljupca.
Kraj u žanrovski tipičnom pastoralnom ambijentu takozvanog zelenog svijeta omogućen je Davidovom promjenom ponašanja, životnih očekivanja i pristajanjem uz Susan te film, kako primjećuje Bruno Kragić, razvija gotovo alegorijsku shemu povezivanja protagonista, preobraćenja i pomirenja. Nešto je teže shvatiti zašto ga Stanley Cavell uvrštava u žanr “komedije ponovnog vjenčanja”: naša se junakinja i junak tek upoznaje te se par konstituira pred našim očima. Cavellovo gramatički rogobatno objašnjenje je neuvjerljivo, ali ipak zanimljivo: Susan i David kao da su proveli ivanjsku noć ne zaljubljujući se na prvi ili na drugi pogled, nego postajući jedno drugom dječja simpatija, izmišljajući za sebe zajedničku prošlost kojoj mogu poželjeti ostati vjerni. Konačna odluka o skorom vjenčanju je potvrda vjernosti toj zamaštanoj zajedničkoj prošlosti: razrješenje je tu da vrati par u određeni trenutak njihovog zajedničkog života. Nije potreban nikakav novi zavjet, dovoljno je samo nastaviti tamo gdje su bili prekinuti. Ne radi se o tome da se počne nanovo, nego da se nastavi, da se pronađe i slijedi izgubljena nit. Vjenčanje Susan i Davida će biti pravo vjenčanje. A zapravo se mogu vjenčati samo oni koji su već vjenčani. Zakon žanra, ta strašna istina, kao i u istoimenom McCareyjevom filmu, kaže sljedeće: spoznaja da si vjenčan nastupa tek uviđanjem da se ne možeš tek tako razvesti, odnosno da se ne možeš osloboditi od svog partnera. Ako je ljubav sretna, onda je ova spoznaja praćena smijehom.
Zvuči nevjerojatno da je ovaj film komercijalno podbacio na otvaranju 1938. godine: Katharine Hepburn je bila označena kao “box office toksin” od strane kinoprikazivača diljem zemlje te se privremeno vratila na brodvejske daske. Danas se Silom dadilja (Bringing up Baby) smatra remek-djelom screwball komedije: doista je teško ostati hladan na kemiju između Caryja Granta i Katharine Hepburn koji briljiraju pod majstorskom režijom Howarda Hawksa. Oni svoje scene dijele s veličanstvenom zvjerkom, leopardicom Nissom. U jednoj od tih scena, Grant konačno shvaća koliko uživa u onom što mu se činilo skretanjem s utabanog puta, i govori Hepburn: “Nikad se nisam bolje zabavljao!”
Fikcija nikad nije zvučala istinitije.
