Iznesene teze su iscrpnije na srpskom jeziku izložene u tekstu Vrijednost je muškarac prevedenom za časopis Stvar.
Kao kritičarka teorije vrijednosti Scholz iznosi, za razliku od većine marksističkih feministkinja (primjerice teoretičarki pokreta Nadnice za kućanski rad), „tradicionalniju“ definiciju vrijednosti i apstraktnog rada po kojoj ženski reproduktivni rad, prema Marxovoj definiciji, nije rad. Upravo na toj razlici određuje poziciju žene u kapitalističkom društvu. Ta se pozicija, naravno, prilagođava mijenama kapitalističke reprodukcije, te Scholz na kraju izlaganja reflektira o poziciji žene u današnjem društvu.
Teorija i kritika rascjepa vrijednosti: Teze o kapitalizmu i hijerarhijskim rodnim odnosima (2)
6. U teoriji se robnoproizvodni-patrijarhalni razvoj u različitim regijama svijeta odvijao na različite načine, osim u slučaju (nekada) rodnosimetričnih društava koja do danas nisu ili nisu u potpunosti preuzela moderne rodne odnose (usp. primjerice Weiss 1995). No treba razmotriti i „drugačije ispletene“ patrijarhalne odnose koji su zakriveni od strane robnoproizvodnog patrijarhata, poostvarenog u moderno-zapadnom društvu, razvojem svjetskog tržišta, pri čemu nisu sasvim izgubili svoju specifičnost.
U tom kontekstu moramo nadalje uzeti u obzir da se rodni odnosi i predodžbe o muškosti i ženskosti također nisu uvijek na jednak način ispoljavali unutar zapadnjačko-moderne historije. Valja reći kako su moderni pojmovi rada i rodne binarnosti, proizvod specifičnog razvoja kapitalizma, te da idu ruku pod ruku s njime. Tek je u 18. stoljeću nastao moderni „sistem dualne rodnosti“ (Carol Hagemann-White) te je došlo do „polarizacije rodnih karaktera“ (Karin Hausen). Premda su žene već ranije slovile kao manje vrijedne, imale su mnogo mogućnosti da vrše utjecaj na neformalne načine, barem dok se u značajnijoj mjeri nije pojavila moderna javnost. Muškarac je u predmodernim i ranomodernim društvima radije imao simboličnu poziciju prvenstva. Žene još nisu bile definirane isključivo kao kućanice i majke, kao što je to bio slučaj od 18. stoljeća. Ženski doprinos materijalnoj reprodukciji u agrarnim je društvima bio smatran podjednako važnim kao onaj muškaraca (usp. Heintz/Honegger 1981). Ako su moderni rodni odnosi s odgovarajućim polarnim rodnim etiketama isprva privremeno bili ograničeni na buržoaziju, s poopćenjem uže obitelji su se postupno proširili na sve slojeve i klase s posljednjim zamahom u fordističkom razvoju u 1950-im godinama.
7. Rascjep vrijednosti stoga nije nikakva kruta struktura, onako kao što je možemo susresti kod nekih socioloških strukturnih modela. Radi se o procesu koji nije statična, pa ga se ne može uvijek poimati na jednak način. U postmoderno doba je ponovno pokazao novo lice. Žene se sada smatra „dvostruko podruštvljenima“ (Regina Becker-Schmidt), hoćereći, u istoj su mjeri odgovorne za obitelj i profesiju. Štoviše, ta činjenica nije ništa novo – velik je dio žena bio i prije već na neki način zaposlen. Novo je to što je ta činjenica tijekom promjena u zadnjih nekoliko desetljeća i za vrijeme strukturnih proturječja koji su ih pratili sada napokon prodrla u opću svijest. Na žene se već dugo više ne gleda samo kao na kućanice i majke.
Zbog toga uostalom nije samo besmisleno, nego krajnje upitno, kad kvir pokreti, čija je klasična teoretska začetnica Judith Butler, smatraju da moraju dekonstruirati modernu binarnost rodova. Problem je to što oni nastoje učiniti neuvjerljivom karikaturom ono što je u kapitalističkom smislu već samo po sebi suvišno. Već se dugo vremena odvijaju „realne dekonstrukcije“ koje se mogu iščitati iz primjerice „dvostrukog podruštvljenja“ žena, ali i odjeće, habitusa muškaraca i žena itd., a da rodna hijerarhija u suštini nije nestala uslijed toga.
8. Pri analizi rodnih odnosa u postmoderni od presudne je važnosti ustrajati na dijalektici između bića i pojave. Drugim riječima, promjene rodnih odnosa moraju biti protumačene počevši od mehanizama i struktura rascjepa vrijednosti koji kao formalni princip određuje sve razine društva. Nadalje, razvoj proizvodnih snaga i tržišna dinamika, koji i sami u tom smislu počivaju na rascjepu vrijednosti, potkopavaju svoju vlastitu pretpostavku utoliko što dovode do udaljavanja dobrog dijela žena od njihovih tradicionalnih uloga. Tako se od 1950-ih godina sve više žena uključuje u sferu apstraktnog rada što je između ostalog uvjetovano procesima racionalizacije u kućanstvu, mogućnošću korištenja kontracepcijskih sredstava, izjednačavanjem obrazovnih mogućnosti s muškarcima, lakšim ostvarivanjem roditeljstva uz zaposlenje i sl., kao što je pokazao Ulrich Beck (Beck 1986, str. 174 nadalje). U tom je pogledu „dvostruka podruštvljenost“ žena zadobila novu kvalitetu.
Iako su žene dobrim dijelom integrirane u „“javnu“ sferu, još uvijek su usprkos svemu odgovorne za kućanstvo i djecu, moraju se boriti više od muškaraca kako bi dospjele na više pozicije, u prosjeku zarađuju daleko manje od muškaraca itd. Struktura rascjepa vrijednosti se stoga preobrazila, ali je zapravo još uvijek itekako prisutna.
Stari buržoaski odnosi među rodovima nisu skrojeni po mjeri „turbokapitalizma“ s obzirom na njegove rigorozne zahtjeve za fleksibilnošću uslijed kojih dolazi do izgradnje prinudnih fleksi-identiteta. Međutim, ti identiteti ipak ostaju specifično orođeni (usp. primjerice Schultz 1994, Wichterich 1998). Stara predodžba o ženama je suvišna te sada nastupa ona „dvostruko podruštvljena“. Usto, novije analize „globalizacije i rodnih odnosa“ navode na zaključak da su globalizacijske tendencije dovele do propadanja patrijarhata uslijed toga što su se žene izborile za sve više sloboda, a što je navodno imanentno sistemu.
Međutim, i ovdje se moraju uzeti u obzir različiti društveno-kulturni konteksti u različitim regijama svijeta. Unatoč tim različitim položajima žena koji se moraju uzeti u obzir, kad u društvu dominira logika pobjednika i gubitnika, ona prijeti da će propašću srednje klase progutati i pobjednike (usp. Kurz 2005). Dobro situirane žene (s karijerom) mogle su si priuštiti mahom loše plaćene migrantkinje iz Istočnog bloka kao „sluškinje“ i njegovateljice. Na taj se način odvila preraspodjela njegovateljskog i brižnog rada unutar ženskih životnih svjetova.
Za velik dio populacije, „barbarizacija patrijarhata“ u Europi podrazumijeva da su sve više vidljive sljedeće tendencije, kako ih mi barem poznajemo jednim dijelom iz („crnih“) geta SAD-a ili slamova u takozvanim zemljama Trećeg svijeta: žene su u istoj mjeri odgovorne za novac i za preživljavanje; sve su više integrirane u svjetsko tržište, a da nemaju nikakve šanse dogurati do toga da si same mogu osigurati egzistenciju; odgajaju djecu uz pomoć svoje ženske rodbine i susjeda (i tu se odvija preraspodjela brižnog rada unutar ženskog roda); muškarci dolaze i odlaze, lutajući od posla do posla i od žene do žene koje ih možda čak i djelomično uzdržavaju. Kroz prekarizaciju radnih odnosa, što je povezano s erozijom tradicionalne obiteljske strukture, muškarac više ne nosi ulogu hranitelja obitelji (Schultz 1994). Društvena atomizacija i individualizacija napreduju sve više u pozadini nesigurnih oblika egzistencije, zbog sve lošijeg općeg ekonomskom stanja, povlačenja socijalne države i nametanja prisilnih mjera upravljanja krizom, a da rodna hijerarhija u principu ne nestaje.
Rascjep vrijednosti se kao temeljni društveni princip u određenoj mjeri odvaja od rigidnih institucionalnih nositelja modernosti (prije svega obitelji i rada). Robnoproizvodni patrijarhat samo blijedi, dok odnos između vrijednosti, odnosno apstraktnog rada i od njega odvojene reprodukcije, nije napušten. Potrebno je i konstatirati da su razmjeri muškog nasilja porasli na više razina.
Turbokapitalizam, kao što je već rečeno, iziskuje rodno specifične fleksi-prisilne identitete. Međutim, postmoderni rodni model „dvostruko podruštvljene žene“ u suvremenom kriznom kapitalizmu ne može trajno stabilizirati društvenu reprodukciju, jer se i sam sve više okreće na mjestu i dokazuje racionalnost u iracionalnosti „kolapsa modernizacije“ (Kurz 1991). „Dvostruka podruštvljenost“ individualnih žena se paradoksalno nalazi u procesu raspadanja po pitanju njihove funkcionalnosti za robnoproizvodni patrijarhat. Primjerice, voditeljice grupa za samopomoć koje bi trebale pomoći u prebrođivanju krize u takozvanom Trećem svijetu su ponajprije žene. Pri tome valja reći da reproduktivne aktivnosti u doba Just-in-Time tendencija imaju daleko manje šanse za uspjeh. Te su aktivnosti kao neželjeno smeće ponajviše dodijeljene dvostruko opterećenim ženama, čime one preuzimaju ulogu kriznih upraviteljica. Sad, kad smo duboko zaglibili u blatu, žene bi trebale služiti kao „sredstva za čišćenje i dezinfekciju“ (Christina Türmer-Rohr).
Apele za ženske kvote na vodećim pozicijama (koji su postali naročito prominentni nakon 2008. godine) također treba sagledati u ovom kontekstu.
9. Kao druga strana postmodernizma, od druge polovice 1980-ih godina identitarni i desni pokreti u određenoj su mjeri dobili na zamahu. Etnički konflikti i etnograđanski ratovi diljem svijeta na tužan način tome svjedoče. Moglo bi se stoga govoriti o dijalektici dekonstruktivističkog identitarnog poricanja i, s druge strane, rigidnog identitetskog izražavanja u oronulom kapitalističkom patrijarhatu. Primjerice, u ratnim pothvatima žene nisu samo žrtve sistematskih silovanja i nasilja u privatnim odnosima, već su istovremeno i krizne upraviteljice u jednoj autonomnoj kriznoj dinamici. Međutim, muška nadmoć se ponovno otvoreno uspostavlja bez pokušaja ideološkog maskiranja. U posljednjih nekoliko godina nakon financijskog sloma 2008. došlo je do ogromnog zaokreta na desno čak i u zapadnim centrima. Ključne riječi: Trump, AfD (Alternativa za Njemačku) u Njemačkoj, sudjelovanje FPÖ-a (Slobodarske stranke Austrije) u austrijskoj vladi itd. Odgovarajuće su stranke i pokreti, kao što je poznato, zauzeli maskulinističke stavove. Građanska obitelj i tradicionalni rodni odnosi trebaju ponovno biti uspostavljeni zajedno s homofobnim, rasističkim, antisemitskim i antiromskim pozicijama. No to nije u skladu sa stvarnošću: hranitelj obitelji i kućanica su u postfordističko doba globalizacije u propadajućem kapitalističkom patrijarhatu definitivno zastarjeli. Žene su danas nolens volens prisiljene biti radno aktivne kako bi preživjele. Tu se otkriva nova proturječna struktura u procesu propadanja kapitalističkog patrijarhata. Protiv desnih i restauracijskih tendencija se unatoč tome podiže otpor koji se naposljetku manifestira i u ponovnom jačanju ženskog pokreta.
Prevela Maria Ćaćić
Uredile Mia i Lina Gonan
