Na posljednjem druženju u MaMi prije ljetnih praznika bavilei smo se manifestom Feminizam za 99% autorica Tithi Bhattacharya, Cinzie Arruzze i Nancy Fraser koji je objavljen u ožujku ove godine u izdanju Versa. Manifest je odmah nakon izdavanja preveden na mnogobrojne jezike, a prošli je mjesec objavljen i u hrvatskom prijevodu u izdanju Multimedijalnog instituta, Centra za ženske studije, Instituta za političku ekologiju i Bijelog vala.
Autorice Cinzia Arruzza i Tithi Bhattacharya nedavno su gostovale u Zagrebu, pri čemu je Bhattacharya dala intervju za Vox Feminae, a Arruzza za Multimedijalni institut.
Prema tvrdnji autorica, Manifest predstavlja njihova nastojanja u promicanju tipa feminizma koji bi bio suprotstavljen dominantnom liberalnom “korporativnom feminizmu namijenjenom tek malom broju žena viših klasa. Pri tome zagovaraju štrajk kao temeljnu metodu borbe i zajedničku platformu za ujedinjenje s antirasističkim, okolišnim i drugim anti-kapitalističkim i anti-sistemskim pokretima.
Projekt je potaknut novim valom militantnog feminističkog aktivizma, tj. serijom masovnih prosvjeda i štrajkova, u nekim od kojih su i same sudjelovale kao suorganizatorice. Raspravljalei smo o izabranoj formi manifesta te koliko je tekst u skladu s njegovim žanrovskim i političkim odrednicama. Prije svega, rad autorica na zajedničkom programskom tekstu djeluje pomalo začudno s obzirom na to da je Nancy Fraser jedna odpredstavnica tzv. feminizma razlike,dok se ostale autorice oslanjaju na tradiciju tzv. jednosistemske teorije opresije u svojem bavljenju teorijom socijalne reprodukcije. Također, tekst se čini predugim i terminološki prezahtjevnih za formu manifesta. S jedne strane, prepun je nedorečenosti i općih mjesta, te nije izazovan teoretičarima i teoretičarkama, odnosno aktivistima i aktivistkinjama s iskustvom djelovanja u okviru lijevog političkog spektra. S druge strane, autorice su izabrale progovoriti o čak jedanaest teza – o povezanosti feminističke borbe s borbom protiv klimatskih promjena, za prava imigranata_kinja, za seksualno oslobođenje, protiv rodnog nasilja itd., a bez jasnijih eksplikacijaa koje bi tekst učinile prijemčivim osobama koje se tek moraju politizirati i upoznati s feminističkom teorijom. Feminizam za 99% tako puno obećava, ali na nikakav izravniji način, u maniri manifesta, ne poziva na djelovanje.
Primjerice, nije jasno definiran termin ‘anti-kapitalizam’, koji se provlači kroz cijeli tekst, kao niti sistemske odrednice društva kojem se stremi. Da se naslutiti da se radi o društvu sa socijalističkim predznakom, ali, kao što se spomenulo tijekom rasprave, izostaje bilo kakva refleksija na povijesne primjere socijalističkog uređenja.
Nadalje, inzistira se na anti-sistemskim pozicijama, a nigdje se ne tematizira uloga države, govori se
o anti-rasizmu, a ne spominje se anti-fašizam itd.
Također, politički se vrlo nedorečenim čini inzistiranje na strategiji štrajka kao kohezivnom momentu svih antisistemskih borbi. Izražena je sumnja da se današnja neliberalna ljevica može mobilizirati na temelju nekoliko velikih protestnih akcija žena, te da će se politizacija sudionica i sudionika nužno odvijati u kontekstu anti-kapitalističkih zahtjeva.
Zaključilei smo kako je pozitivno što je pisanje Manifesta potaknuto realnim pokretima, tj. skretanjempažnje na analize potencijala konkretnih primjera borbe, ali je izražena skepsa oko političke i praktične vrijednost ovog teksta za njihove sudionice i sudionike.
