Što se događa kada preživjeli nakon rata i genocida u sadašnjem trenutku promatraju kako se odvija novi genocid i pritom se nalaze okruženi institucionalnom šutnjom? Ovo predavanje istražuje to pitanje kroz glasove preživjelih, znanstvenika, umjetnika i aktivista koji žive u BiH i dijaspori.
Oslanjajući se na empirijsko istraživanje, predavanje ispituje kako je masovno nasilje i genocid u Gazi ponovno probudilo sjećanja na bosanski genocid i iskustvo rata te potaknulo nove oblike solidarnosti i političkog djelovanja. Za mnoge ljude obilježene iskustvom rata, šutnja o genocidu u Gazi jednostavno nije moguća — svjedočenje novog genocida pretvorilo je osobnu traumu u moralnu obvezu da javno svjedoče i progovore. Šutnja koja je prisutna na institucionalnom nivou tumači se kao svjestan politički izbor. Aktiviskinje i aktvisti iz iskustva znaju da dokumentacija sama po sebi nije dovoljna. Trebali su Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju (MKSJ), Međunarodni kazneni sud (MKS) i desetljeća ustrajne borbe prije nego što je njihov genocid bio makar djelomično pravno priznat.
Ovo predavanje postavlja pitanje što znači okrenuti pogled, tko snosi cijenu institucionalne šutnje te kako sjećanje na prošle zločine može postati pokretačka snaga solidarnosti u sadašnjosti.
Biografija
Istraživački rad i javno djelovanje Emine Zoletić smješteni su na raskrižju kritičke psihologije, sociologije i studija sjećanja, utemeljeni u kliničkom iskustvu i transnacionalnoj znanstvenoj putanji. Obrazovana iz psihologije i javnog zdravlja i sociologije, s više od desetljeća kliničke prakse u Bosni i Hercegovini, njezin rad nadilazi individualizirano razumijevanje traume i propituje kako psihološka patnja nastaje iz povijesnog nasilja, strukturnih nejednakosti i kolektivnog sjećanja.
Kao doktorandica na Sveučilištu u Varšavi, unutar Fakulteta za sociologiju i Centra za istraživanje društvenih sjećanja, Zoletić razvija istraživački program koji poslijeratnu Bosnu i njezinu dijasporu promatra kroz sociološku i dekolonijalnu prizmu. Njezin doktorski projekt istražuje međugeneracijsko prenošenje ratnih sjećanja u bosanskim obiteljima i dijasporskim zajednicama, pokazujući kako se sjećanje aktivno rekonstruira kroz svakodnevne prakse, kulturne narative i politički kontekst. Napisala je koautorski tekst sa Samirom Beharićem za Al Jazeeru u kojem su se pitali zbog čega akademici iz BiH šute o genocidu u Gazi.
